DIDAKTIČKI PRINCIPI

preuzimanje.jpg

Sažetak

Odgojno-obrazovni proces u svom središtu ima ljude. Ti ljudi su učenici, nastavnici i roditelji. Svatko od njih ima svoju specifičnu ulogu. Bitno je ne zaboraviti na činjenicu da odgojno-obrazovni proces postoji zbog učenika. Uloga učitelja je kroz taj proces učenika osposobiti da jednoga dana postane odgovoran i koristan član zajednice u kojoj živi. To nije nimalo lak zadatak koji je potrebno izvršiti kroz nastavu. Tu u priču ulaze didaktički principi i načela. Oni za učitelje predstavljaju nezamjenjivu pomoć u efikasnom provođenju nastavnog sata.

Ključne riječi

– Didaktički principi, nastava,  nastavnik, učenik, odgoj, obrazovanje-

1.   Uvod

Svaki nastavnik zna koliko je bitan nastavni program i važnost toga da ga se izrealizira i ispoštuje radom u razredu. “Nastavni program određuje opseg, dubinu i slijed proučavanja nekog sadržaja” [Bognar, Matijević 2002]. Profesor Bognar je u knjizi Didaktika dao dobar primjer. “O vodi učenici uče na više predmeta i više puta u svome obrazovanju. U programu Prirode i društva se prvi puta spminje. Zatim u gradivu kemije u višim razredima osnovne škole te ponovo u srednjoj školi kada se znanje koje je to tada naučeno produbljuje. Bitno je da sadržaji koji su po određenim kriterijima te gnoseološkoj i didaktičkoj logici izabrani za neki stupanj školovanja, ili za određeni nastavni predmet, trebaju biti raspoređeni i složeni na način da nastavnici mogu lakše izraditi svoje izvedbene programe te organizirati ostvarivanje predviđenih nastavnih ciljeva. Pri raspoređivanju nastavničkih sadržaja obično se poštuju osnovna didaktična pravila o postupnosti, a to su: od bližeg k daljem te od jednostavnije k složenijem. Upravo spomenuta pravila su zapravo didaktički principi, to jest jedan od njih: princip sistematičnosti i postupnosti.  Tu možemo spomenuti činjenicu da nastavnik za učenika koji je na svojoj prvoj godini školovanja nastoji novi nastavni sadržaj graditi dalje na onome što učenik donosi u školi u sklopu iskustva i to baš po principu postupnosti” [Bognar, Matijević 2002]. Princip aktivnosti i razvoja podrazumijeva aktivno uključivanje polaznika u obrazovni proces. To pojednostavljeno znači da se od učenika očekuje da koriste svoju kreativnosti kako bi riješili neki zadani problem. Princip zornosti i apstraktnosti je vrlo važan i njega ni jedan dobar nastavnik ne bi trebao zaboraviti ni na jednom nastavnom satu ako je to ikako moguće. Učenici bolje razumiju ono što im se može zorno prikazati, nego apstarktne činjenice koje jednostavno moraju prihvatiti. Diferencijacija i integracija zahtijeva timski rad nastavnika koji moraju biti svjesni da je gradivo koje predaju na neki način povezano. Primjerenost nastavnom sadržaja je vrlo bitna, pogotvo kada u razredu postoje učenici koji imaju poteškoća u učenju ili vrlo nadareni učenici. U takvom razredu se nužno koristiti principom primjerenosti i napora kako bi svaki učenik dobio upravo ono opterćenje gradivom s kojim se može nositi. Iako je svaki učenik individualac i ima svoje jednistvene potrebe i stavove, svi oni imaju potrebu za društvom. Socijalizacija je u školi vrlo izražena jer su učenici stalno u interakciji i moraju surađivati jedni s drugima, bilo da rade u grupi na nekom predmetu, markiraju ili pišu zadaću pod odmorom. Princip individualizacije i socijalizacije govori o tome. Kako je moguće da se svaki nastavnik može nazvati i razrednim menadžerom govori princip ekonomičnosti i racionalizacije. Da bi prošlost, sadašnjost i budućnost u nastavnom gradivu bile pažljivo odmjerene nastavnik može koristiti princip historičnosti i suvremenosti. U svome radu za svaki spomenuti didaktički princip sam napisala primjer koji smatram prikladnim te sam također opisala svoje sjećanje na to kakva je nastava bila kada sam ja išla u školu i kako su se principi primjenjivali, ako jesu uopće.

2.Pojmovno određenje didaktike i didaktičkih principa

“Didaktika je znanost o poučavanju i učenju. Zbog toga je ona znanost o nastavničkoj profesiji” [Meyer, 2002]. Ova činjenica se može potkrijepiti spoznajom da je didaktika, u obliku u kojem je danas poznajemo, odavno prevladala ograničenje na školu i razvila se u sveobuhvatnu znanost o poučavanju i učenju. Za didaktiku se može reći da je ona teorija i praksa učenja i poučavanja. Dimenziju dinamičnosti didaktika dobiva time što je pri događajima u razredu uvijek riječ o napetošću i neizvjesnošću ispunjenoj suradnji između učenika i nastavnika. Treba imati na umu da učiti može i svaka osoba sama za sebe, ali poučavanje bez učenika i učitelja kao sudionika tog procesa nema nikakvog smisla. Zadaća didaktike je da nastavnicima i učenicima bude pomoć pri poučavanju i učenju. To je dakle operativna znanost [Meyer, 2002].

“Odgojno-obrazovni proces je sustavno organizirana zajednička aktivnost nastavnika i učenika. Oni rade na ostvarenju zadtaka odgoja i obrazovanja. Kada govorimo o didaktici, izraz koji se koristi za odgojno-obrazovni proces je nastava. Osim nastave, postoje i drugi odgojno-obrazovni procesi kao što su razne vannastavne aktivnosti” [Bognar,Matijević 2002]. Mislim da je i na vannastavnim aktivnostima, kao što je na primjer bavljenje mažoretom, dobro koristiti didkatička načela. Kao što učenici trebaju određena znanja usvojiti na nastavi, tako i male mažoretkinje trebaju naučiti određene pokrete štapom i pri tome je vrlo korisno da se trenerica pridržavata određenih didaktičkih principa da bi to učenje bilo uspješno. Ja sa svoga stajališta smatram da je općenito i teorija i praksa vrlo važna i da je teško našto naučiti ako postoji samo jedno od toga bez drugoga. Nije dovoljno opisati kako se vrti štap, nego to treba i demonstrirati. Zato smatram da se i treneri mogu smatrati učiteljima i mislim da bi trebali proučiti didaktičke principe, ako već do sada nisu.

U globalu, kakva god nastava bila, nastavnicima su od velike pomoći didaktički principi. Ti principi za nastavnike predstavljaju model kako što uspješnije organizirati svoj nastavni sat i učenicima prenijeti sva potrebna znanja i kompetencije na smislen i strukturirani način.

3.   Didaktički principi

Osam didaktičkih principa koje ću sada objasniti i potkrijepiti primjerima je u svojoj knjizi naveo profesor Vladimir Poljak. Da bi dobili uvid u to što sve oni podrazumijevaju, najprije ću ih samo nabrojati [Poljak 1991]:

  1. Princip zornosti i apstraktnosti
  2. Princip aktivnosti i razvoja
  3. Princip sistematičnosti i potupnosti
  4. Princip diferencijacije i integracije
  5. Princip primjerenosti i napora
  6. Princip individualizacije i socijalizacije
  7. Princip racionalizacije i ekonomičnosti
  8. Princip historičnosti i suvremenosti

3.1.  Izvođenje didaktičkih principa

“Didaktički principi su određena pravila kojima se rukovodi nastavnik u nastavnom radu da bi uspješno ostvario njegove zadatke. Izvode se na temelju spoznaje objektivne zakonitosti nastavnog procesa. Nastava je proces koji ima sve oznake dijalektičkog procesa, a to znači: kretanje, kretanje po uzlaznoj liniji, kretanje na temelju suprotnosti njihovih polova, te jedinstvo bipolariteta. Općenito, dijalektička pozicija ima izražen dijalektički-kritički pristup otuđenosti života i situacija učenja, ali malo govori o konstruktivnim rješenjima. Kretanje po uzlaznoj putanji se očituje u tome što učenici sa svakim odrađenim nastavnim satom postaju sve upućeniji u problematiku koju obrađuju” [Poljak 1991]. Na primjer, na nastavi matematike djeca najprije uče oduzimati i zbrajati, kasnije množiti i dijeliti, da bi neki od njih u gimnaziji napredovali do učenja derivacija i integrala.

Nastavnikova uloga u tom procesu je da pruža informacije, upućuje na to što treba učiti i iz čega te kako savladavati gradivo i na kraju, nastavnik je taj koji daje povratnu informaciju o učenikovom napredovanju. Uspješnost nastave se manifestira upravo kroz tu povratnu informaciju. Ako je većina učenika dobila pozitivnu povratnu informaciju smatra se da je nastava bila efikasna. Ako je više od pola razreda dobilo negativnu povratnu informaciju, nastavnik bi trebao shvatiti da je to problem i da treba nešto mjenjati u svome načinu rada kako bi se uspješnost povećala.

3.2.  Princip zornosti i apstraktnosti

  “Princip zornosti osigurava usvajanje činjenica, a princip apstraktnosti usvajanje generalizacija. Zornost znači cjelovito osjetno doživljavanje. Zornost i apstraktnost su ovdje dva pola jedinstvenog dijalektičkog niza na čijim krajevima stoje činjenice i generalizacije. Učenje će s psihološkog stajališta biti efikasnije ako je utemeljeno na zornim sredstvima. (Gnoseološka trijada promatranje-mišljenje-praksa)” [Poljak 1991].

Apstraktne činjenice učenicima je puno teže razumjeti nego kada im se nešto zorno pokaže. Bitno je znati da se pojedinci međusobno ne razlikuju samo po razini razvijenosti i strukturom svojih sposobnosti, nego i načinom spoznavanja svijeta. Svaki nastavnik bi se trebao potruditi da gradivo koje predaje ne ostane samo na razini apstrakcije ako postoji ikakva mogućnost da primjeni načelo zornosti. Primjer za dobro primijenjeno načelo zornosti bi bio rad u nekom alatu za računalom. Ukoliko bi nastavnik govorio učenicima o tom alatu bez da ima upaljeno računalo i taj alat ispred sebe, učenicima bi se to sigurno činilo apstraktno. Zornost bi u tom slučaju značila da nastavnik dok govori o alatu učenicima pokazuje gdje se što u tom alatu nalazi i kako funkcionira. Apstraktnost je prihvatljiva kada se radi o nekom kompleksnom gradivu koje se mora prihvatiti da vrijedi samo po sebi, bez dokaza ili primjera. U gradivu iz matematike postoje teoremi koji su prilično apstraktni, a nisu svi jednostavno dokazivi nego ih treba prihvatiti da vrijede sami po sebi.

Kada sam proučavala ovaj princip, sjetila sam se profesorice iz kemije i činjenice da je jako rijetko radila pokuse na nastavi. Ako i je napravila neki pokus, uglavnom joj nije uspio. Kada sam kasnije učila o nekom pokusu iz knjige, uglavnom mi je to djelovalo previše apstraktno i nisam si ga mogla zamisliti na temelju jedne slike. Ona je, da bi joj bilo lakše na nastavi, zanemarila princip zornosti i time zapravo zakomplicirala i učenicima shvačanje nastavnog gradiva, i sebi davanje ocjena jer smo joj pri usmenom ispitivanju često govorili da neki pokus ne možemo zamisliti niti ga razumijeti.

3.3. Princip aktivnosti i razvoja

Pod tim se principom podrazumijeva “aktivno uključivanje polaznika u obrazovni proces. Misli se na prisutnost u nastavi svih područja ljudskih aktivnosti: intelektualnih, senzornih, praktičnih i izražajnih. Bitno je učenika smatrati aktivnim subjektom u procesu nastave, što znači da učenici nastavi mogu pridonositi svojim aktivnim sudjelovanjem u procesu i kreiranju nastave uz vodstvo i usmjeravanje od strane nastavnika” [Poljak 1991].

Intelektualna područja: Za učenike je vrlo važno da razvijaju svoj intelekt. To je moguće na način da ih nastavnik izlaže problemskim situacijama vezanim za gradivo koje se odrađuje. Učenici trebaju koristiti svoju maštu, kreativnost i originalnost da bi riješili zadani problem. Senzorna područja u biti predstavljaju ljudska osjetila. Ako pri učenju koristimo više od jednog osjetila, lakše je i zanimljivije zapamtiti i povezati konkretne nastavne sadržaje koji trebaju biti usvojeni. Praktična područja se razvijaju samo onda kada su učenici primorani nešto napraviti osobno svojima rukama. Nastava na kojoj nastavnik samo priča, a učenici samo slušaju, uz popratne komentare ili bez njih, ne može biti praktična. Izražajnost je obično vezana za nastavu hrvatskoga ili nekog stranog jezika. Učenici pišu sastavke i eseje pomoću kojih stječu sve bolju izražajnost. Sjećam se koliko je profesorica iz francuskog jezika inzistirala da svako od nas učenika na svakom satu mora čitati gradivo koje obrađujemo naglas i pri tome je inzistirala da pravilno izgovaramo riječi, povezano i s akcentima na pravim mjestima. Nama je bilo smiješno slušati jedni druge i nju kako nas ispravlja dok govorimo krivo. Danas znam da je njoj bilo važno da postignemo što veći stupanj izražajnosti kako bi jednog dana mogli progovoriti s nekim barem par riječi na francuskom jeziku ali na pravilan način.

 

3.4. Princip sistematičnosti i postupnosti

“Svaki složeniji čovjekov rad odvija se po određenom sistemu, određenim redom. To vrijedi i za obrazovanje. Postoje četiri osnovna pravila postupnosti:

  1. od bližeg prema daljem
  2. od jednostavnoga prema složenom
  3. od lakšega prema težem
  4. od konkretnog prema apstraktnom

Sistematičnost podrazumijeva obrađivanje nastavnih sadržaja u određenom logičkom pregledu, s izdvojenim uporištima oko kojih se koncentriraju ostali sadržajni elementi.

Postupnost podrazumijeva napredovanje od lakšeg ka težem, od jednostavnog k složenom, od bližeg k nepoznatom, od konkretnog k apstraktnom ” [Poljak 1991].

Svako gradivo je nužno odrađivati po principu da se krene s jednostavnim i osnovnim činjenicama i znanjima te se nakon što je jednostavno usvojeno može krenuti s usvajanjem složenih znanja. Za ovaj princip mogu reći da sam ga čak i ja primjenjivala dok sam učila neko gradivo kod kuće. Mislim da je ovo jedan od osnovnih principa kojeg bi se svaki nastavnik trebao pridržavati jer “ne možeš graditi krov ako nemaš temelje”. Tek kada su osnovne činjence dobro savladane, ima smisla učiti složenije koje se nadovezuju na ove jednostavne.

Princip postupnosti se može dobro razumijeti ako ga proučimo kroz primjer školske lektire. Učenici koji su tek naučili čitati obrađuju jednostavne pričice, bajke i slikovnice. Nakon što su uspješno uvedeni u svijet čitanja broj stranica koje su obavezne se povećava, priče postaju kompleksnije i sa više likova te nose poruku primjerenu učenikovoj dobi. U višim razredima učenici trebaju čitati romane i razumijeti “što je pjesnik htio reći”. U srednjoj školi se učenici susreću s djelima koja često nose socijalne i ne tako lijepe poruke, pa čak i opisuju životne tragedije  s kojima se mlađi učenici ne bi mogli nositi niti ih razumijeti.

3.5.  Princip diferencijacije i integracije

“U nastavi se uvijek provodi proces diferencijacije (raščlanjivanje, analiza) u mnogo čemu – sadržaju, oblicima rada, aktivnostima, postupcima, etapama rada. Proces diferencijacije prati proces integracije (sjedinjenje, sintetiziranje)” [Poljak 1991].

U svakom predmetu gradivo je podijeljeno na manje cjeline i to je jasno već pri prvom pogledu na sadržaj knjige. Učenici uče cjelinu po cjelinu. Pa ipak, važno je da na kraju povežu cijelo gradivo predmeta u jednu veliku, smislenu cjelinu i da zapamte ono što je najvažnije te potrebno za daljnje napredovanje.

            Timski rad nastavnika je tipičan primjer jedinstva diferencijacije i integracije, tj. zajednički rad (integracija) s unutrašnjom podjelom posla (diferencijacija). Zajednički zadatak svih nastavnika koji predaju određenom razredu je da obrazuju djecu koja su im povjerena. Pri tome svaki nastavnik ima svoj predmet ili grupu predmeta koji čine njegovo područje. Njegov individualni zadatak je da poduči učenike o svom predmetu. S tim da se gradivo pojedinih nastavnih predmeta ispreplične i zahtijeva nastvaničku suradnju u izradi operativnih planova.

3.6.Princip primjerenosti i napora

“Organizacija obrazovnog procesa koji je primjeren psihičkim i fizičkim karakteristikama polaznika uz uvažavanje i njihove želje i potrebe za napredovanjem. Organiziranje aktivnosti tako da one polaznicima ne budu ni preteške ni prelagane.  I preteški i prelagani zadaci umanjili bi i volju odraslih za aktivnošću u obrazovnom procesu i naveli ih na odustajanje” [Poljak 1991].

Učenici su vrlo različitih osobnosti i u svakom odjeljenju postoji po nekoliko njih kojima su prosječni zadaci preteški i imaju problema s praćenjem nastave. To su uglavnom učenici s raznim poteškoćama u razvoju i teško se nose sa zahtjevima škole. Imaju teškoća i u učenju i u vladanju. Nastavnici se često orijentiraju na prosječne učenike u razredu i tako rade veliku grešku jer učenici koji se ističu zbog teškoća trebaju dodatnu pozornost i pomoć. Postoji par uzroka zašto pojedini učenici imaju poteškoće. Oni mogu biti biološki ili socijalne prirode. Najčešće su ipak uzroci kombinirani i djeluju interaktivno. Kao što u svakom razredu postoje učenici s teškoćama postoje i posebno nadareni učenici. To su ona djeca koja “odudaraju od ostalih u pogledu brzine razumijevanja i reagiranja, lakoće i vještine izražavanja i općenito, lakoće svladavanja školskog gradiva” [Andrilović, Čudina, 1985]. Može se na prvi tren učiniti da takva djeca ne zahtijevaju posebnu pažnju, ali ako ih nastavnik zanemari također radi grešku. Kod takve djece se može javiti dosada ili čak frustracija zbog nemogućnosti da pokažu svoj puni potencijal. Zato je bitno da nastavnik i njima pokaže pažnju i daje im dodatne zadatke za rješavanje.

U srednjoj školi razred kojem sam ja pripadala se mogao opisati kao vrlo ambiciozan. Više od pola učenika je prolazilo s odličnim i svoje smo zadatke shvaćali vrlo ozbiljno i savjesno smo ih obavljali. Zato nam je na nastavi ponekad bilo dosadno. Profesori nisu razumijeli da nam je neka tema već od prije poznata i nezanimljiva pa se inzistirali na objašnjavanju osnovnih stvari koje smo mi već znali. Često su se znali čuditi kako tako dobar razred može postati tako nemiran. Mi smo im se tim nemirom na neki način osvećivali baš zato jer nisu dobro procijenili razinu primjerenosti i napora.

3.7.   Princip individualizacije i socijalizacije

“Učenje je prije svega individualna aktivnost, ali čovjek uvijek ima potrebu da o onome što radi komunicira s drugim ljudima. Zato se i povezuje zahtjev za individualizacijom sa socijalizacijom. Odgoj svakog učenika je bitan za buduće društvo. Pri tome je važno poštovati individualnost i osobnost svakog učenika zasebno” [Poljak 1991].

Čovjek je po prirodi društveno biće. Iako nitko ne može učiti umjesto nikoga, učenje u grupama je itekako moguće pa čak i poželjno. Na nastavi se socijalizacija može provoditi na način da se učenike podijeli u manje grupe ili timove i daje im se zadatak koji moraju ispuniti surađujući međusobno. Na kraju sata je dobro zatražiti grupe da prezentiraju što su napravili jer se tako izbjegava zamka da učenicima pažnja odluta sa zadanog zadatka na nešto nevezano za nastavu te je veća šansa da su učenici zaista naučili ono što su trebali. Učenici na taj način dolaze do zaključka da suradnjom i funkcioniranjem u grupi mogu obaviti zadane zadatke i ostvariti uspjeh. Profesorica iz povijesti nam je često znala zadati zadatak da u grupi obradimo neki dio gradiva, pročitamo što piše u knjizi, napravimo natuknice i onda to prezentiramo pred ostatkom razreda na kraju sata. Tada smo svi mi učenici zaboravljali na svoje individualno mišljenje o drugim učenicima s kojima smo bili u grupi i posvetili smo se izradi zadatka jer smo htjeli biti uspješni i dobiti pohvale za obavljeni zadatak na kraju sata.

3.8.Princip racionalizacije i ekonomičnosti

“Smisao je ekonomičnosti da se postigne najveći učinak sa što manjim utroškom vremena, sredstava i snaga. Racionalizirati nastavu znači provesti smišljene, odnosno racionalne promjene u nastavnim postupcima da bi se postigao kvalitetniji rezultat i veći učinak” [Poljak 1991].

Racionalizacija je bitan proces u svim segmentima života pa tako i u nastavi. Nastavnici trebaju uvijek biti spremni uvesti inovacije koje će njihov dosadašnji princip vođenja nastave promijeniti na bolje. Svaki nastavnik koji trži do principa ekonomičnosti ne treba biti samo nastavnik nego i razredni menadžer. On treba upravljati, organizirati, planirati i voditi nastavni proces i svoje učenike kroz tak proces. Zatim treba analizirati uspješnost koju postiže i on i njegovi učenici. Tako na temelju dobivenih zaključaka može provesti eventualne promjene i poboljšati učinak.  Mislim da su svi moji nastavnici bili izuzetno ekonomični jer je moja škola u malom gradići i nema dovoljno financijskih sredstava za neka skupa pomagala pri nastavi. Većinom smo se morali služiti maštom i sami crtati, umjesto da gledamo u kupljene, skupe modele i na taj način naučimo kako nešto funkcionira. Što se racionalizacije tiče, mislim da profesori baš i nisu provodili neke promjene u nastavnim postupcima jer smo primjetili da obrađujemo gradivo na gotovo identičan način kao i generacije učenika prije nas.

3.9.  Princip historičnosti i suvremenosti

“U procesu obrazovanja subjekti koji uče trebaju upoznati prošlost i sadašnjost da bi mogli sagledati tokove budućnosti. Treba odrediti optimalan omjer prošlosti i suvremenosti u obrazovnom procesu” [Poljak 1991].

Iza nas su mnoge godine povijesti. Kažu da je povijest učiteljica života. Pa ipak, baš zato što je povijest toliko opširna, važno je znati izdvojiti ono bitno za nastavni sadržaj. Povijest treba povezivati sa sadašnjosti i sa aktualnim trendovima u svijetu znanosti. Učenike treba osposobljavati na način da budu uvijek spremni prihvatiti nova otkrića i nove tehnologije. To je vrlo važno i za informatiku koja je vrlo dinamična i promjene se događaju svakih nekoliko godina. Mnoge tehnologije i alati će već za nekoliko godina biti zastarjeli, a zamijeniti će ih neki koje tek treba otkriti. Uspješni učenici trebaju stalno biti spremni za daljnji razvoj i usavršavanje. U mom razredu u srednjoj školi svi smo bili zainteresrani za nove tehnologije. Ljutilo nas je kad bi nas profesori pokušavali podučiti nećemo za što smo znali da je već zastarjelo i da se više ne koristi. Kada bi profesori spomenuli nešto što je novootkriveno ili novitet na tržištu vrlo brzo bi zaokupili pažnju i bili bi spremni za suradnju. Na glazbenoj i na likovnoj umjetnosti nam je bilo poprilično dosadno i naporno proučavati umjestnost iz srednjeg vijeka i slušati takve skladbe, ali kada bi profesor spomenuo na primjer, nekog glazbenika koji se tek pojavio na sceni ili nam donio časopis sa informacijama o nekoj aktualnoj izložbi odmah bi imali puno pitanja i pojavila bi se zainteresiranost za nastavu. Isto tako, kada smo primjetili da se u učionici iz fizike pojavila pametna ploća, svi smo bili jako sretni što ćemo sada moći gledati i prezentacije, a ne samo prepisivati zadatke koji su napisati kredom na običnoj ploći. Kad god bi profesor pokrenuo prezentaciju, koncentraciju u razredu je bila gotovo opipljiva.

3.10.  Didaktička načela

Ako umjesto didaktički principi kažemo da su to didaktička načela, što je drugo ime za didaktičke principe, osim nabrojanih osam pojavljuju još četiri didaktička načela tako da ih je ukupno dvanaest. Ta načela su:

  • načelo jedinstvenosti i dosljednosti
  • načelo obrazovljivosti i odgojnosti
  • načelo koncentracije i disperzije
  • načelo oprimjerenosti i strukturiranosti

3.10.1.  Načelo jedinstvenosti i dosljednosti odgojnog  djelovanja

Načelo jedinstvenosti i dosljednosti djelovanja podrazumijeva nužnost svih odgojnih čimbenika kako bi se učeniku omogućilo stjecanje postojane slike svijeta te mu se tako omogućilo formiranje okvira referencije za samostalno djelovanje jednoga dana. “U svakom razredu postoje učenici koji se razlikuju prema stupnju motiviranosti za nastavu koji pokazuju. Učenici mogu biti visoko motivirani, nisko motivirani ili čak nemotivirani. Svaki od njih zahtijeva poseban tretman u skladu sa svojim mogućnostima. Motivirane učenike treba održavati na toj razini motiviranosti. Nemotivirane učenike je važno motivirati, kao i one nisko motivirane, jer motivacija je značajna za učenje i rad. Nastavnici moraju biti uporni u dosljednosti na nastavi da svaki učenik bude spreman na suradnju i učenje” [Vrcelj, 2000.]. Mislim da učenici nastavnicima jako zamjeraju kada su nedosljedni i kada “mijenjaju pravila igre” usred školske godine ili pak kada prema nekom učeniku imaju blaže ili strože kriterije ocjenjivanja nego prema ostalima.

3.10.2.   Načelo obrazovljivosti i odgojnosti

Jedan od važnih elemenata koji čine školsku organizaciju je nastava. “To je najdominantnija aktivnost u školi. Izvodi se prema nastavnom planu i programu. Nastavni sadržaji trebaju biti strukturirani tako da svaki obrazovni sadržaj u sebi sadrži odgojne elemente (poruke) i obratno. Problem izbora sadržaja obrazovanja je vrlo osjetljivo pitanje. Bitno je da sadržaj obrazovanja treba ogovarati potrebama suvremenog svijeta i vremena” [Vrcelj, 2000]. Na primjer, u strukovnom obrazovanju, svaki se učenik obrazuje za to da jednoga dana bude dobar kuhar ili pekar ili mehaničer i da na taj način doprinosi zajednici u kojoj živi. Također je dobro poticati daljnje napredovanje u obrazovanju. Frizerka, na primjer, daljnim doškolovanjem može postati kozmetičarka. Nastavnici trebaju poticati učenike da stalno razvijaju svoje potencijale. Treba ih učiti o dosljednosti, upornosti, pravednosti, dobronamjernosti… Svaki nastavni predmet treba sadržavati te odgojne poruke kako bi učenici shvatili da što god jednom dana radili, ove dobre osobine su nužne da bi postali ugodna i kompletna ličnost.

3.10.3.  Načelo koncentracije i disperzije

Nastavne sadržaje potrebno je usvajati u što vremenski ograničenijem razdoblju te ih istovremeno usvajati kao sastavni dio raznorodnih sadržaja na više razina kako bi bila uočiljiva multidimenzionalnost i multikauzalnost među pojavama. Na prijmer, voda se kao pojam proteže kroz nekoliko predmeta. Uči se o njoj u prirodi i društvu, na bilologiji, ali i fizici i kemiji. Voda se proučava sa različitih aspekata tih znanosti. To kod učenika može uzrokovati zbunjenost. Zato je važna multidimenzionalnost i multikauzalnost između tih predmeta na koju nastavnici trebaju upozoriti učenike. Profesor iz kemije može reći, na primjer, već ste na bilogiji učili o vodi i sada ćemo se i mi baviti vodom ali na način da ćemo proučiti koji je kemijski sastav vode. Ne znam da li je među nastavnicima u mojoj školi vladala loša radna atnosfera ili neki drugi problem, ali činjenica je da ni multidimenzionalnosti  niti multikauzalnosti nije bilo ili je ja nisam prepoznala. Jedino ako nem je neki nastavnik predavao više predmeta. Onda je znao u svojim komentarima povezivati gradivo jednom predmeta s drugim ukoliko je to bilo moguće.

3.10.4.Načelo egzemplarnosti (oprimjerenosti) i didaktičke strukturiranosti

Nastavni sadržaji radi složenosti svoje strukture trebaju biti oprimjereni i didaktički oblikovani tako da omogućavaju uvid u cjelinu sadržaja. Dobar primjer za prikaz kako se pojedine nastavne cjeline mogu povezati u cjelinu sadržaja možemo pronaći kod obućavanja učenika za automehaničara. Oni uče kako treba funkcionirati pojedini dio automobila te kako taj pojedini dio popraviti, ali u cjelini moraju uvijek biti svjesni da se radi o cjelovitom objektu, automobilu, koji mora funkcionirati kao cjelina sa svim dijelovima. Iako uče o pojedinim djelovima automobila kroz stručne predmete, oni zapravo sve tri godine svoga školovanja uče o automobliu. Vodeći se time da treba dobro paziti na činjenicu da nastavni sadržaji moraju biti dobro strukturirani i povezani kroz cijeli proces naukovanja.

4.   Zaključak

“Učenici i nastavnici na nastavi rade vrlo naporno, no taj rad ponekad na kraju ne dovodi do učenja. To se djelomično događa zato jer djeca rad u razredu doživljavaju kao radu u tvornici na traci. Kao cilj misle da trebaju proizvesti određenu količinu proizvoda na vrijeme i tako odraditi ono što nastavnik traži od njih. Oni se usmjeravaju na provedbu zadataka koji su im zadani i pri tome ne uspijevaju shvatiti dublji smisao svoga rada i u njihovim glavama se ne oblikuje pravo znanje. Rad u školi je ponekad takav da uopće na potiče na učenje. To je tako zbog činjenice da je mnogo zadataka koje učenici moraju odraditi ili preteško ili prelagano za njih. Nastavnici su često preopterećeni događajima i informacijama i teško kontroliraju situaciju u razredu” [Desforges, 2001]. Da bi uspješno vladali nastavom, nastavnicima je od velike važnosti da slijede didaktičke principe. Oni su nastavnicima od velike pomoći pri poučavanju. Princip sistematičnosti i postupnosti je princip kojeg se nastavnici većinom sjete među prvima kada ih se upita za didaktičke principe. Osim njega, uglavnom spomenu princip zornosti i apstraktnosti te princip primjerenosti i napora. Rijetko koji nastavnik može nabrojati svih osam principa, a najvjerojatnije ih sve ni ne koristi. Mislim da su didaktički principi važniji mladim nastavnicima koji su tek počeli raditi u školi i trebaju određene smjerokaze. Čini mi se da što duže nastavnici rade u školi, veća je šansa da su počeli stvarati svoje vlastite didaktičke principe na temelju svoga iskustva. Poljakove principe koriste samo kao bazu za vlastite kombinacije principa koji najbolje funkcioniraju u praksi. Kao što je svaki učenik jednistven, tako je i svaki razred jedinstven te se svaki dan, pa i nastavni sat nikako ne mogu unaprijed osmisliti do detalja. Lijepo je kada nastavnik može izvršiti realizaciju nastave koju je osmislio za određeni dan, ali ako u razredu vlada određena atmosfera koja to onemogućuje, većina uspješnih nastavnika to neće shvatiti kao katastrofu nego će biti fleksibilna i pokušati napraviti najbolje što mogu u uvjetima koje su zatekli.

5.   Literatura

 

  1. Andrilović V, Čudina M (1985), Psihologija učenja i nastave, Zagreb: Školska knjiga
  2. Bognar L, Matijević M (2005), Didaktika, Zagreb: Školska knjiga
  3. Desforges C (2001), Uspješno učenje i poučavanje, Zagreb: Educa
  4. Glasser W (1999), Nastavnik u kvalitetnoj školi, Zagreb: Educa
  5. Meyer H (2002), Didaktika razredne kvake, Zagreb: Educa
  6. Poljak V (1991), Didaktika, Zagreb: Školska knjiga
  7. Vrcelj S (2000), Školska pedagogija, Rijeka: Filozofski fakultet
  8. Pitanja i odgovori za ispit iz Didaktike, Sveučilište u Zadru, dostupno 10.11.2013. na http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&ved=0CC0QFjAA&url=http%3A%2F%2Fstudent-web.unizd.hr%2F~tmagdic%2FDidaktika%2520odgovori.doc&ei=N4qCUqXmKoffswbw6IHoCw&usg=AFQjCNFlvKFO8Hq06LP-e7zWaGlu8-rWUw&bvm=bv.56146854,d.Yms
Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s