NASTAVNA SREDSTVA

baner3.jpg

Sažetak

Kako bi se nastava mogla izvoditi kvalitetnije potrebna su nastavna sredstva. Riječ je o četirima vrstama nastavnih sredstava koje zauzimaju prostor u različitima fazama nastavnih sati, a to su: vizualna nastavna sredstva, auditivna nastavna sredstva, audiovizualna nastavna sredstva i tekstualna nastavna sredstva.

Svaka od njih ima svoje prednosti koje ju ocrtavaju. No ni jedna od njih se ne koristi samostalno nego uvijek dolaze u kombinacijama. Integracijom dvaju ili više nastavnih sredstava, zbog njihova međusobnog pojačavanja, dopunjavanja ili obogaćivanja u djelovanju, nastaju razni multimedijski sustavi.

Ključne riječi

Nastava, nastavna sredstva, učenje, obrazovanje, multimedijalnost, multimedijski sustavi

Uvod

 „Rezultat svakog procesa jest novo stanje, ostvarenje neke nove kvalitete, pa se to u podjednakoj mjeri odnosi i na nastavni proces“ (Poljak, 1991:18).

Iako imam višegodišnje školsko iskustvo, ne bih lako mogao definirati što je to nastava. Nastava je vrlo kompleksan proces kojeg bi opisivale mnoge različite definicije.

Poljak (1991) kaže da je nastava najorganiziraniji sistem obrazovanja, tj. da se najorganiziranije plansko obrazovanje izvodi u nastavi. Nastava je proces, a to bi značilo određeno kretanje, te se zato i naziva nastavnim procesom. To cjelokupno kretanje fokusirano je na ostvarivanje određenih zadataka.

Prema Nakićen i Skroče (2012) nastava bi bila interakcijsko događanje sastavljeno od različitih varijabli poput ciljeva, sadržaja, metoda te osoba koje međusobno integriraju. Ta integracija između osoba, uglavnom se tu misli na učenike pod vodstvom profesionalno osposobljenih nastavnika, događa se u posebno stvorenim ustanovama gdje učenici usvajaju i dalje razvijaju odabrane kulturne sadržaje sa svrhom socijaliziranja, kvalificiranja i personaliziranja.

Prema rječniku pedagoških pojmova nastava je multidimenzionalni sistem didaktičkih postupaka i komunikacija kojima se ostvaruju cilj i zadaci nastave, a može biti ostvaren direktno ili indirektno.

Bognar i Matijević (2005) definiraju nastavu kao sustavno organiziran aspekt odgojno- obrazovnog sustava.

Iako autori navode razne definicije, opet ima sličnosti. Većina se slaže da je nastava pedagoški osmišljen i sustavno organiziran proces učenja gdje je glavna svrha odgoj i obrazovanje pojedinca.

Poljak (1991) govori o nastavnim sredstvima kao jedno od materijalno – tehničkih osnova nastave. Materijalno – tehnička osnova nastave bi se odnosila na upotrebu materijala (konkretnog i duhovnog) na kojem počiva proces obrazovanja, pa stoga proces nastave mora od početka do kraja imati svoju materijalnu opremu, ne smije se izvoditi u praznom.

Poljak (1991) radi preglednosti dijeli taj materijal, na kojem učenici temelje svoje obrazovanje, na nekoliko skupina:

  1. Izvorna stvarnost
  2. Nastavna sredstva
  3. Tehnička pomagala
  4. Tehnički uređaji
  5. Nastavna tehnologija

Iz što bolje preglednosti ukratko ću opisati preostale skupine. Izvorna stvarnost bi se odnosila recimo na izlazak učenika iz učionice da učenici mogu proučavati okolinu, prirodu, ili da sami u slobodno vrijeme odlaze na mjesta koja imaju veze s gradivom koji trenutno uče (npr. da odu na baru kako bi proučili barsko bilje). Tehnička pomagala ili nastavna pomagala su oruđa za rad, poput trokuta, ravnala, šestara, posuđe, plamenici i sl. Potrebno je razlikovati nastavna sredstva i nastavna pomagala. Nastavna sredstva bi bila izvori znanja, tj. objekt spoznavanja, dok nastavna pomagala su oruđa za rad, jer im funkcija u nastavi nije podjednaka. Primjerice kad se u fizici proučavaju poluge, kliješta će biti nastavno sredstvo jer su objekt proučavanja poluge, dok će se u nastavi tehničke kulture koristiti kao oruđe za rad.

Tehnički uređaji nisu ni nastavna sredstva ni pomagala, no oni su bitni jer brzo stavljaju u funkciju pojedino nastavno sredstvo. Npr. to bi bili uređaji za vodu, plin, zatim zaštitni uređaji kod demonstracije kemijskih procesa, razni elektronički uređaji i sl. Nastavna tehnologija bi predstavljala povezivanje svih navedenih skupina u jedno, tj. povezivanje svih dijelova u jedinstvo s obzirom na potrebe suvremene nastave.

Nastavna sredstva

Izvorna stvarnost nam nije uvijek pristupačna za neposredno proučavanje zbog raznih složenosti, prostornih udaljenosti ili ostalih razloga, pa se kao zamjena za to upotrebljavaju nastavna sredstva. Bognar i Matijević (2005) kažu kako je mnogo razloga zbog kojih se učenje u prirodnoj ili izvornoj društvenoj sredini ne može organizirati. Može biti udaljenost predmeta proučavanja, zatim neke pojave izvan vremena predviđenog za obuku, pa opasnosti vezane uz neke prirodne pojave i sl.

Prema Bognar i Matijević (2005) didaktički pojam medij, odnosno sredstvo predstavlja nosioca/posrednika informacija u didaktički funkcionalnim vezama. Sredstvo je veza između „hardware“-a (misli se na aparate, sredstva, materijale) i „software“-a (sadržaji, obavijesti). Tek kad reprodukcijska sredstva i materijalni nosioci postanu u nekoj didaktičkoj vezi nosioci i posrednici informacija, tj. gdje su aparati i informacije povezani u službu neke didaktičke funkcije, govori se o sredstvu u didaktičkom smislu.

Namestovski (2008) govori da su nastavna sredstva, sredstva prenošenja informacija i generalizacija, te da ona predstavljaju izvore znanja.

Ek (2010) govori da su nastavna sredstva materijalna sredstva, didaktički oblikovani predmeti, pomoću kojih se utemeljuje proces odgoja i obrazovanja. Pomoću njih učenici lakše shvaćaju nastavne sadržaje i primaju nove spoznaje.

Nastavna sredstva su didaktički oblikovana izvorna stvarnost“ (Poljak, 1991:55) Tu Poljak govori kako se ta njihova vrijednost postiže didaktičkim oblikovanjem, tj, transformiranjem objektivne stvarnosti s obzirom na dimenzije, oblik, funkciju, strukturu itd. Upravo zbog toga, takve njihove prerade, nastavna sredstva su učenicima pristupačnija i kao izvor znanja i kao materijal kojim će raditi.

Njihova uloga nije samo nadoknada objektivne stvarnosti, nego su također važan izvor znanja i baza znanja za razvijanje radne sposobnosti. Npr. studenti medicine uvelike uče pomoću nastavnih sredstava te kad se napokon nađu u situacijama izvorne stvarnosti s lakoćom obavljaju sve ono što su naučili prethodno na fiktivnim situacijama.

Iz razloga što nastavna sredstva zamjenjuju izvornu stvarnost, a objektivna je stvarnost raznovrsna, postoje brojna i raznovrsna nastavna sredstva, te ih je potrebno podijeliti u nekoliko skupina (Poljak, 1991):

  1. Vizualna nastavna sredstva
  2. Auditivna nastavna sredstva
  3. Audio – vizualna nastavna sredstva
  4. Tekstualna nastavna sredstva

Bognar i Matijević (2005) također klasificiraju nastavna sredstva prema osjetilima koja su relevantna za njihovo korištenje i to na:

  • Vizualna nastavna sredstva
  • Auditivna nastavna sredstva
  • Audiovizualna nastavna sredstva

Govore da mnogi autori izdvojeno analiziraju tekstualna nastavna sredstva kao što je vidljivo kod Poljaka, dok oni smatraju da je to podskupina vizualnih nastavnih sredstava. Također govore o još jednoj skupini sredstava koje je teško ubrojiti u neku od spomenutih skupina prema nekim zajedničkim obilježjima. To su kompjutori i fonolaboratoriji za učenje jezika, koje još nazivaju i kibernetska tehnika. U tu skupinu bi se svakako mogao ubrojiti Internet.  Namestovski (2008) s obzirom na zadatke predmeta, a na temelju didaktičkih istraživanja, cjelokupnu materijalnu osnovu grupira na:

  • klasična nastavna sredstva
  • i moderna nastavna sredstva

Namestovski (2008) je u klasična ubrojio, kao i Poljak, vizualna, auditivna, audio – vizualna i tekstualna nastavna sredstva, dok u moderna nastavna sredstva ubraja obrazovni računalni softver, multimedije, elektronsku komunikaciju, ekspertne sustave, nastavne baze znanja, inteligentne tutorske sustave i slično. Uz pomoć suvremenih nastavnih sredstava kao što su obrazovni softver, elektronički  laboratoriji za multimedijalnu nastavu, moguće je dosljednije provoditi, obogatiti i aktualizirati temeljna načela učenja i poučavanja u cjelini.

Vrijednost primjene odgovarajućih nastavnih sredstava bi se mogla svesti na sljedeće (Namestovski, 2008):

  • Nastavna sredstva omogućuju lakše upoznavanje sa pojmovima i događajima
  • Nastavna sredstva daju mogućnost nastavniku i učeniku da se oslobode mnogih rutinskih poslova, te da se u nastavi omogući veći stupanj kreativnosti
  • Upotrebom nastavnih sredstava učitelj će lakše prilagoditi nastavu prethodnim znanjima učenika, interesima, sposobnostima
  • Nastavna sredstva značajno doprinose bržoj modernizaciji oblika, metoda i postupaka u nastavi
  • Zahvaljujući nastavnim sredstvima učenici više uče uviđanjem, istraživanjem i rješavanjem problema, ona ih potiču na mobilnost i samostalnost

Da bi se osigurala didaktička vrijednost primjene nastavnih sredstava, neophodno je da sredstva koja se upotrebljavaju budu korištena (Namestovski, 2008):

  • Odmjereno,
  • Pravovremeno,
  • Potpuno,
  • Spretno,
  • Ekonomično i
  • Kombinirano.

Vizualna nastavna sredstva

Vizualna su nastavna sredstva u odgoju i obrazovanju najbrojnija nastavna sredstva te su u suvremenoj školi nezaobilazni pri ostvarivanju ciljeva. Bognar i Matijević (2005) pretpostavljaju da će školu budućnosti karakterizirati težnja za što većom vizualizacijom odgojne komunikacije.

Ta skupina obuhvaća ona nastavna sredstva koja služe isključivo za vizualno predočenje i oblikovanje određenih slika u pamćenju.

Vizualizacija može biti izvrsno sredstvo za učenje, svi vizualiziraju, čak i oni koji su dominantno auditivni ili kinestetički likovi ili su izgubili vid (Jensen, 2003).

Poljak (1991) navodi kako se vizualna nastavna sredstva osnivaju na tzv. video – komponenti te da zbog toga imaju vidljive dimenzije i vanjska osjetilna svojstva. Također pomažu učenicima lakše upamtiti nove spoznaje, a vježbaju i fotografsko pamćenje (Ek, 2010).

S obzirom na dimenzije mogu biti trodimenzionalna i dvodimenzionalna, dok s obzirom na njihovu didaktičku funkciju mogu biti statička i dinamička. Trodimenzionalna nastavna sredstva prikazuju stvarnost u tri dimenzije, dok dvodimenzionalna u dvije. Statička su u svojoj strukturi nepokretna te služe za upoznavanje stanovitih oblika i njihovih struktura, a dinamička su u nekim svojim dijelovima pokretljiva i služe za upoznavanje procesa i njihovih dinamičkih struktura.

Poljak (1991) također navodi kako i trodimenzionalna i dvodimenzionalna vizualna nastavna sredstva mogu biti statična i dinamična, te su pregledno prikazana u tablici 2.1.1.

TABLICA.JPG

Prema navedenoj podjeli vizualnih nastavnih sredstava može se uočiti da je ta skupina bogata raznovrsnim mogućnostima korištenja u nastavi. Ukoliko se nastavnici trude donijeti zanimljiva vizualna nastavna sredstva na nastavu uvelike će pomoći učenicima u učenju.

Kod izbora vizualne podloge za proces odgoja i obrazovanja prednost uvijek treba dati izboru konkretnog materijala iz objektivne stvarnosti, kao i organizaciji učenja na njoj i u njoj. No opet, kad god imamo za to pedagoško i psihološko opravdanje, nije se loše opredijeliti za raznovrsna vizualna statična i dinamična sredstva. Ponekad je zbog nedostataka učenja pomoću izvorne stvarnosti kvalitetniji izbor učenje pomoću nastavnih filmova i drugih vizualnih nastavnih sredstava. Sjećam se da smo u nastavi biologije znali koristiti video materijale, tj. znanstvene televizijske emisije gdje smo puno kvalitetnije mogli shvatiti i spoznati život određenih životinja nego da smo to išli gledati u izvornu stvarnost (zapravo život mnogih životinja bi nam bilo čak i nemoguće vidjeti u izvornoj stvarnosti, poput mrava, pčela i sl.).

Jedna od prednosti vizualnih nastavnih sredstava je i činjenica da su ona manje apstraktna od riječi. Recimo u matematici, kako bi učenici spoznali što je to trokut, kvadrat, što je to Pitagorin poučak, ako im nastavnik/ica ne nacrta geometrijski lik na ploči te pojasni što je što. Trodimenzionalna nastavna sredstva, poput modela, maketa, koje su vjerne kopije objekata iz stvarnosti, su iznimno vrijedni izvori znanja u nastavi. Oni često prikazuju unutrašnjosti koje se obične ne mogu vidjeti. Sjećam se da smo na biologiji bez problema naučili kako srce funkcionira baš na temelju modela srca kojeg nam je nastavnica donosila.

Auditivna nastavna sredstva

Prema Poljak (1991) auditivna nastavna sredstva osnivaju se na audio – komponenti i služe kao slušni izvori znanja. U tu bi se skupinu ubrojile razne zvučne snimke ljudskog izražavanja (verbalnog, glazbenog [vokalnog, instrumentalnog], snimke glasanja životinja i raznih drugih prirodnih tonova i šumova koji su digitalno pohranjeni). Jedan od najvažnijih auditivnih izvora znanja jest neposredna „živa“ riječ nastavnika.

Što se tiče tonova koji su digitalno pohranjeni, oni se najviše korite u nastavi materinskog i stranog jezika te nastavi glazbene kulture, nešto manje u nastavi prirodoslovlja.

Svaki audiozapis mora biti didaktički oblikovan. To znači da treba tako strukturirati sadržaj zapisa da se može koristiti za poučavanje, odnosno za samostalno učenje.

Auditivna nastavna sredstva su jednostavna za rukovanje, pa bi se trebala češće koristiti, pogotovo za razvijanje govornih sposobnosti učenika. U današnje vrijeme se bez problema s raznoraznim uređajima može snimiti glas učenika. Snimajući učenikovo usmeno izlaganje na materinskom ili stranom jeziku, puno lakše bi otkrivao vlastite pogreške. Tokom svog školovanja nikad nismo koristili takvu tehniku ni na jednom od jezika koje sam učio. Jedino se sjećam da smo ponekad znali slušati, snimljen na CD-u, putem kazetofona, tekst koji smo učili, a čitao ga je izvorni govornik tog jezika. Zasigurno da sam tako bolje naučio kako se izgovaraju pojedine riječi.

Audio – vizualna nastavna sredstva

Poljak (1991) navodi da su to nastavna sredstva koja u sebi sjedinjuju audio – komponentu i video – komponentu. Sam naziv nam govori da za njihovo percipiranje treba angažirati osjetila za sluh i vid. Zbog angažiranja oba osjetila osigurava se bogatija i efikasnija komunikacija nego kod korištenja samo jednog osjetila (vida ili sluha).

To bi bili razni zvučni nastavni filmovi, televizijske emisije, multimedijski software-i i sl. Danas, sa širokopojasnim internetom[1], sve se više koristi youtube i slične web stranice u održavanju nastave, s čim sam se i sam susreo na fakultetu, gdje smo kroz par predmeta, uz standardne prezentacije gledali i neke youtube klipove da još bolje shvatimo temu predavanja.

Pri izradi audiovizualnih nastavnih sredstava treba imati na umu međusobno dopunjavanje slike i zvuka. Zna se dogoditi da neke obrazovne emisije govore o jednom predmetu (sadržaju), dok slika pokazuje nešto sasvim drugo. To dekoncentrira učenika, jer slika odvraća pažnju od onoga u čemu se govori umjesto da slika obogaćuje govorni izraz i pomaže da se predmet proučavanja bolje upozna (Bognar i Matijević, 2005).

Audiovizualna nastavna sredstva su provjereno efikasna, no u njihovu korištenju ne treba pretjerivati. Također, ako se nastavni film ili televizijska emisija koristi vrlo rijetko u  nastavnom procesu, takvo će rijetko korištenje biti samo po sebi beskorisno jer će učenici obraćati veću pozornost na samu okolnost da se prikazuje film i kako se prikazuje, nego na njegov sadržaj (tj. na sadržaj učenja). Ključ je u umjerenosti korištenja.

Bognar i Matijević (2005) navode kako ne treba zaboraviti, da na efikasnost jednog audiovizualnog nastavnog sredstva, makar se radilo i o obuhvatnom filmu, utječu i aktivnosti koje nastavnik ostvari s učenicima neposredno prije, za vrijeme i poslije gledanja nastavnog filma.

Tekstualna nastavna sredstva

U ovu skupinu spadali bi raznovrsni tekstualni materijali koji se u nastavi upotrebljavaju kao izvor znanja i kao duhovni materijal za rad. To bi bili udžbenici, priručnici, članci, zbornici, pravopisi, rječnici, leksikoni, enciklopedije, književna djela, znanstvena djela, povijesni tekstovi itd. Praktički to bi bilo sve ono što se odnosi na pisanu riješ ili tekst i služi za učenje u cjelini ili samo u dijelovima.

Različita tekstualna nastavna sredstva u današnjoj će školi i školi budućnosti ostati nezamjenjiva sredstva za usmjeravanje aktivnosti učenika.

Zajedničke karakteristike tekstualnih nastavnih sredstava su visoka pouzdanost u vezi s čuvanjem edukativnih poruka, mogućnost da se učeniku prezentiraju povratne informacije o izvršenim aktivnostima, omogućavanje širem krugu korisnika da se na bilo kojem mjestu koriste takvim izvorom znanja, zatim mogućnost da se sačuvaju edukativne poruke za duže razdoblje“ (Bognar i Matijević, 2005:333).

Na primjer, to bi značilo da učenik može više puta gledati ilustracije u udžbeniku, vraćati se na prethodne stranice i proučavati sadržaje kad želi i koliko želi. Tako nije s drugim medijima, npr. nastavnim filmom, televizijskim emisijama i sl.

Također, tekstualni mediji se mogu koristiti i kao dopuna svim drugim nastavnim sredstvima i načinima komuniciranja.

 Multimedijalnost

Nastavna sredstva se u odgojno – obrazovnom procesu uvijek javljaju u nekoj kombinaciji. Npr. dijapozitivi se uvijek koriste uz nastavnikovo izlaganje, u nastavnim filmovima prethode ili ih slijede različite aktivnosti učenika i nastavnika i sl.

Iz tog razloga se ne mogu sagledati sve prednosti i nedostaci nekog nastavnog sredstva, jer se analizira izvan konteksta u kojem se najčešće koristi. Vrlo je teško istraživanje pokazati djeluje li na efikasnost učenja više apersonalno nastavno sredstvo ili aktivnosti učenika i nastavnika koje se događaju uz korištenje tog nastavnog sredstva (Bognar i Matijević, 2005).

Bognar i Matijević (2005) govore o multimedijskom pristupu odgoju i obrazovanju, tj. nastojanju za integrirano djelovanje dvaju ili više medija, uz njihovo međusobno dopunjavanje i obogaćivanje. Ta multimedijalnost je bitno obilježje suvremene organizacije učenja u školi i izvan škole.

Integracijom dvaju ili više nastavnih sredstava, zbog njihova međusobnog pojačavanja, dopunjavanja ili obogaćivanja u djelovanju, nastaju razni multimedijski sustavi. Vrlo je bitno da nastavna sredstva u tom nekom multimedijskom sustavu ne ponavljaju iste informacije, iako je to dosta često teško izbjeći. Ključ je da svako nastavno sredstvo dobije zadatak u kojem će moći udovoljiti zahvaljujući nekim prednostima tog medija. Npr. tamo gdje je bitna audio komponenta (učenje jezika npr.) iskoristit će se prednosti auditivnih nastavnih sredstava i sl.

Jensen (2003) govori da svaka od nastavnih sredstava ima potencijal stvoriti snažno iskustvo učenja koje nije dostupno putem uobičajenog predavanja. Piše kako je odlična ideja tumačiti lekciju i istodobno prikazivati film jer će se tako udvostručiti ulaz informacija u učenika. Tako učenici ne samo da imaju izbor, nego na kraju obično shvate oboje.

Didaktički osmišljenom integracijom apersonalnih nastavnih sredstava pridonosi se objektiviranju procesa učenja i poučavanja, a istovremeno i njegovoj racionalizaciji“ (Bognar i Matijević, 2005:343). Racionaliziranje i optimalizacija procesa učenja bitne su karakteristike suvremenog odgojno – obrazovnog procesa pošto je sve više i više informacija koje kolaju svijetom te je bitno predstaviti one najvažnije.

Zaključak

Postavlja se pitanje koja nastavna sredstva su odgovarajuća u kojem trenutku. To je pitanje veoma važno za svakodnevan rad nastavnik, odnosno za organizaciju poučavanja i učenja. Zapravo, izbor nastavnih sredstava bi ovisio o ciljevima odgoja i obrazovanja, o karakteristikama sadržaja učenja,  o sposobnostima nastavnika i njegovim stavovima o prednostima i nedostacima raspoložive nastavne opreme (Bognar i Matijević, 2005).

Također treba izdvojiti i usku povezanost izbora nastavnih sredstava sa strategijama i oblicima, mjesnom izvođenja nastavnih aktivnosti te vrstama odgojne komunikacije.

Prema Bognar i Matijević (2005) percepcija i pamćenje učenika morali bi se oslanjati na konkretnu stvarnost, osobito u početnim razredima školovanja, pošto se velik dio znanja u početnim razredima temelji na senzomotornim spoznajama, tj. na aktivnostima i manipuliranju predmetima iz objektivne stvarnosti. Suvremena nastava nije samo ona u kojoj se koriste suvremena nastavna sredstva, nego ona u kojoj se koriste odgovarajuća nastavna sredstva. Pri odabiru nastavnih sredstava i mjesta izvođenja nastavnih aktivnosti ne može se zanemariti ni činjenica da je učenje efikasnije ako se temelji na akciji, a ne samo na slušanju i gledanju. Iz tog razloga učenicima treba omogućiti da uče uz neposredan kontakt s konkretnim materijalima.

U nastavi učenici trebaju upoznati raznovrsne sadržaje. Neki su statični, drugi dinamični. Za neke je bitno upoznati oblik, za neke boju i veličinu. Primjerice, karakteristike prirode nekog kraja učenik ne može upoznati tako dobro uz pomoć crno – bijelog filma kao uz film u boji, a opet nikad tako temeljito kao uz neposredan kontakt  tom prirodom.

Usprkos neprikosnovenim vrijednostima izvorne stvarnosti, svako nastavno sredstvo ima neke pedagoške i psihološke prednosti i vrijednosti u usporedbi s izvornom stvarnošću. Npr. auditivna nastavna sredstva pružaju velike mogućnosti za unapređivanje nastave jezika i glazbe. Zatim, filmska kamera može zabilježiti mnoge pojave i procese što ljudsko oko ne može. Film omogućuje da se prirodni proces prikaže ubrzano (npr. rast biljke) ili usporeno i sl.

Literatura

  1. Bognar L, Matijević M (2005) Didaktika. Zagreb: Školska knjiga.
  2. Ek M (2010) Nastavna sredstva kao izvori literarnog znanja. Život i škola, br. 24 (2/2010.), god. 56., str. 156. – 168.
  3. Jensen E (2003) Super – nastava. Zagreb: Eduka.
  4. Nakićen J, Skroče Š (2012) Etape nastavnog procesa. Dostupno 22.3.2017. na http://www.scribd.com/doc/137777123/Etape-Nastavnog-Procesa-Final-2003
  5. Namestovski Ž (2008) Uticaj primene savremenih nastavnih sredstava na povećanje efikasnosti nastave u osnovnoj školi. Dostupno 22.3.2017. na http://blog.namesztovszkizsolt.com/wp-content/uploads/2009/10/Magiszteri.pdf
  6. Poljak V (1991) Didaktika. Zagreb: Školska knjiga.
  7. Rječnik pedagoških pojmova. Dostupno 22.3.2017. na http://www.pedagogijaffsa.com/index.php?option=com_glossary&func=view&Itemid=63&catid=27&term=Nastavni+proces

 

 

Advertisements

ŠKOLA I INOVATIVNO DRUŠTVO

 

images

Sažetak

 U 21. stoljeću obrazovanje nam mora poslužiti kao sredstvo za razvoj pojedinca i društva. No međutim, obrazovne metode su još uvijek zastarjele i konzervativne. Potrebno je mnogo toga promijeniti. Što bi zapravo suvremena škola trebala biti?

Računalna revolucija uvelike utječe na obrazovanje i na škole. Postoje države koje su uložile milijarde dolara u informacijsko tehnološke planove te su postale jedni od vodećih u svjetskoj ekonomiji.  Potrebno je društvo znanja, a da bi se to postiglo, potrebno je cjeloživotno učenje. Finska je država koja je to postigla te je postala primjer jednog od najboljih obrazovnih sustava svijeta. Koja je tajna njihova uspjeha?

Ključne riječi: budućnost, finsko obrazovanje, obrazovanje, promjene, razvoj, škola


UVOD

„U tijeku idućih desetljeća školovanje će se izmijeniti više nego što se promijenilo otkako je tiskana knjiga stvorila modernu školu prije više od tristo godina“ Peter Drucker, Nova zbilja, 1992.

U današnje vrijeme vlada sve veće zanimanje za obrazovna pitanja, jer se ustoličilo uvjerenje da će obrazovanje biti glavna odrednica uspjeha u 21. stoljeću, a i kasnije. No međutim, razočaravajuće, obrazovanje se svodi na lokalna pitanja (npr. „Koliko bi se obrazovanja trebalo odvijati za računalom ili preko interneta?“). Takvim pitanjima izbjegava se ono najbitnije, a to bi bilo razmatranje svrhe obrazovanja, tj. razloga zbog kojeg bi svako društvo trebalo uložiti novčane i ljudske resurse u obrazovanje svoje mladeži (Gardner, 2004).

Svijet se drastično mijenja. Ogromne promjene koje se događaju oko nas mijenjaju sva područja življenja, pa tako i područje obrazovanja. Tvrdnja da se škole u stotinu godina nisu promijenile bila bi pretjerivanje. U mnogim državama svijeta, u školama se uče nove teme (npr. ekologija), koriste se novi alati (npr. osobna računala) koji pred 100 godina, pa i 25 godina nisu bili prisutni. Zatim postoje novi oblici prakse, poput vrtića za sve, posebno obrazovanje za one s teškoćama u učenju, nastojanje da se djeca s emocionalnim ili tjelesnim poteškoćama uključe u redovne škole itd.

No opet, ukoliko bi ljude iz 1900 godine, nekim čudom, prebacili u današnje vrijeme, mnogo toga bi prepoznali. Poput predavanja koja i danas prevladavaju, naglasak na mehaničkom uvježbavanju, materijali i aktivnosti izvučeni iz konteksta itd. Vrlo malo se institucija toliko neznatno promijenilo tokom 20. stoljeća, kao one koje su zadužene za obrazovanje.

S druge strane, djeca današnjice se u svakodnevnom životu susreću s nizom medija koji bi predstavljali čudo ljudima iz nekog ranijeg razdoblja ljudskog vijeka (npr. osobna računala, pametni telefoni, Internet, 3D televizori itd.). Posjetitelj iz prošlosti, koji bi odmah prepoznao današnju učionicu, teško bi izvan nje pronašao ikakvu sličnost sa svijetom desetogodišnjaka iz njegova doba.

Današnje škole, zapravo obrazovanje, su konzervativne institucije. Nastavne metode, koje su se razvile tijekom duljeg vremenskog perioda, imaju mnogo toga dobrog, no međutim, puno toga je postalo isprazno, beskorisno, te na kraju i štetno (Gardner, 2004).

Potrebno je mnogo toga promijeniti. Dryden i Vos (2001) govore da kad bi se spojili sljedeći elementi, revolucija u učenju bi brže procvjetala:

  • Uvesti izvrsne programe razvoja male djece i programe roditeljstva
  • Povesti svijet u interaktivnu komunikacijsku tehnologiju
  • Izabrati između najboljih dokazanih metoda učenja
  • Povećati partnerstvo i inicijativu škola i poslovanja
  • Od cjeloživotnog učenja izgraditi filozofiju
  • Graditi na prednostima nacionalne kulture svake zemlje
  • Poticati učenike da budu i nastavnici i učenici

No međutim to je još sve u većini zemalja samo san. Pivac (1995) navodi kako nam je obrazovni sustav takav u kojem učenici uče za ocjene, za školu a ne za budućnost, za život.

…jedna od funkcija škole priprema za promjene. Ta „priprema“ uključuje znanje, ali i sposobnosti, aktivnosti, stavove, odnose u svijetu koji se mijenja. Zapravo, to su kvalitete ličnosti koje se stječu angažiranošću u vlastitom razvijanju, i to kritičnošću, kreativnošću, istraživanjima, a ne jednostavnim prenošenjem i slušanjem“ (Pivac, 1995).

Odgoj i obrazovanje u školi, nemaju samo ulogu upoznavati učenike s društveno-generacijskim iskustvom i znanstveno-tehnološkim dostignućima čovječanstva, te prilagođavati ih okolnostima

života i rada. Stjecanje znanja u školama bi trebalo biti u umijeću mijenjanja, razvijanja, obogaćivanja samog sebe, pripremajući se za budućnost, odgajajući se i obrazujući se (Pivac, 1995).

Pivac (1995) govori da se formalna škola postupno prevladava budući da je inkompatibilna sa suvremenim zadacima društva. Ostvarivanje inovativnog društva shodno tome, nužno podrazumijeva i ostvarivanje inovativne škole. Govori i da se škola treba postupno transformirati od mjesta „sjedenja i slušanja“ u organizaciju odgoja i obrazovanja, gdje bi se učenik, odgajajući i obrazujući, osposobio i razvio kao aktivni sudionik svijeta u nastajanju. Škola treba biti otvorena prema razvoju, stvaralaštvu, inovacijama, putem čega se i ostvaruje budućnost.

Ostvarivanje inovativne škole je put razvoja, od tradicionalne, formalizirane škole do njene suvremene verzije. Suvremena škola ne gubi funkciju pripreme osobe za život, samo se ta priprema ostvaruje za život u razvoju, što je karakteristika svijeta promjena, a ne za neki statični „skolarizirani“ život, što je bilo tipično za formalnu, tradicionalnu školu. (Pivac, 1995)

S druge strane Gardner (2004) tvrdi kako je obrazovanje konzervativno i da taj konzervatizam nije nužno loš. Prijenos vrijednosti i savladavanje određenih znakovnih sustava i disciplina je vrlo poželjno. No zbog velike eksplozije znanja te stalne promjene u kartografiji disciplina mladi se moraju pripremati novim i maštovitijim pristupima da bi u budućnosti mogli preuzeti uloge koje se brzo mijenjaju.

ELEKTRONSKE KOMUNIKACIJE

Doba u kojem se nalazimo je prvo doba u ljudskoj povijesti gdje svatko može komunicirati sa svima ostalima. Računalna revolucija, na čelu s Internetom daje nov oblik cijeloj jednoj generaciji. Dryden i Vos (2001) navode kako bi te tehnologije mogle stvoriti jaz između onih koji raspolažu i koji ne raspolažu informacijama, te na taj način stvoriti dvoslojno društvo – oni koji mogu komunicirati sa svijetom i oni koji to ne mogu. Djeca kojoj neće biti dostupni novi mediji će biti zakinuta u razvoju. Iz tih razloga velika je potreba da se svi građani unutar svoje države, a i šire, povežu u mrežu interaktivnih i brzih komunikacija.

Ciljevi korištenja elektronske komunikacije i informacijsko-komunikacijske tehnologije su sljedeći (Šverc, 2013):

  • smanjiti digitalnu granicu i pospješiti digitalnu pravednost i e-uključenost,
  • povećavanje kompetentnosti 21. stoljeća (kritično mišljenje, kreativnost, sposobnost rješavanja problema, samoinicijativnost …),
  • poboljšati uspjeh i konkurenciju između učenika,
  • razviti novu kulturu učenja poduprtu s tehnologijom, gdje je učenik u središtu (fleksibilnost, personalizacija, različiti načini predavanja se kombiniraju, višesmjerna komunikacija),
  • povećavati odnosno jačati ekonomski razvoj.

Singapur je predvodnik u tome. Njihov Nacionalni informacijsko tehnološki plan iz 1986. godine imao je za cilj stvoriti prvo potpuno povezano društvo, društvo u kojem su svi domovi, škole, poslovne i vladine agencije međusobno povezane elektronskom mrežom. Od tada su učinili puno više. Uložili su više milijardi američkih dolara za uvođenje najbolje svjetske interaktivne informacijske tehnologije u škole. Nadalje, mnogo su učinili na povezivanju škola, međunarodne industrije visoke tehnologije te potpune zaposlenosti. Tvrtke i škole su povezane, te diplomirani studenti raspolažu sposobnostima koje su potrebne da bi ih se odmah uvelo u tržište rada (Dryden i Vos, 2001).

„Kada u obrazovanju ne bismo u potpunosti iskoristili mogućnosti brze elektronske komunikacije, to bi bilo ravno tome da naši preci nisu iskoristili pismo, da su odbili proizvoditi tiskane knjige ili trljati štap kako bi zapalili vatru“ (Dryden i Vos, 2001).

Pivac (1995) također govori da škola ne smije biti zatvorena prema inovacijama, no i da ona ne smije biti tek puko dodatak u nastavi i u školi, već da ju je nužno utemeljivati u osnovu pedagoškog procesa u cjelini.

Rodek (1988) također navodi kako bi bilo neopravdano kad ne bi uvidjeli nove mogućnosti koje proizlaze iz modernih medija.

Gardner (2004) navodi kako je dominacija računala jedan od najvažnijih tehnoloških događaja našeg vremena te jedna od sila koja će preoblikovati škole. Promjene koje se događaju u današnjem svijetu su tako brze i odlučujuće da škole neće moći ostati onakve kakve su bile, ili da samo uvedu neke površne prilagodbe, nego će se morati brzo i prilično korjenito promijeniti, jer ćeš ih zamijeniti druge institucije. Računala su danas sastavni dio našeg života. Tako i škole, svjesne njihove uloge primjenjuju tu tehnologiju u nastavi.

Danas, da bi se uspjelo u društvu koje je bogato informacijama i znanjem, učenici i učitelju moraju učinkovito upotrebljavati tehnologiju. Uvođenje informacijsko-komunikacijske tehnologije u učionice utječe na sljedeće načine (Šverc, 2013):

  • učenicima pomaže razviti kompetentnost, koja je potrebna za uspješan život i rad u 21. stoljeću,
  • potiče učitelje da poboljšaju načine učenja u razredu sa interaktivnim i dinamičnim resursima, koje nudi ICT,
  • osigurava više motivacije i bogatija iskustva učenja za učenike.

U budućnosti će se obrazovanje uglavnom ustrojiti oko računala. Ono će obavljati glavninu nastave i ocjenjivanja, te će učenici raditi po kurikulumu[1] koji je krojen po njihovim potrebama. Po prvi puta će se ostvariti napredne pedagoške zamisli o „personalizaciji“ i „aktivnom, neposrednom učenju“ za učenike u cijelom svijetu.

ŠKOLE KAO CJELOŽIVOTNI I CJELOGODIŠNJI CENTRI RESURSA CIJELIH LOKALNIH ZAJEDNICA

Suvremena znanstveno-tehnološka preobrazba koja djeluje na cjelokupno društvo, dovodi školu na prekretnicu. Pivac (1995) navodi da škola od mjesta prenošenja i upoznavanja prerasta i u organizaciju stjecanja, otkrivanja, istraživanja, razvijanja i mijenjanja. S obzirom na ulogu koju preuzima, škola postaje odgojno-obrazovna zajednica čiji se karakter pedagoških procesa u mnogočemu razlikuje od organizacije i dinamike tradicionalne škole.

U tom procesu koji se utemeljuje u suvremenoj istraživačkoj znanosti, informatičkoj tehnologiji i samodjelatnoj individui, te pluralističkom društvu multikulturalnog karaktera, uz uvažavanje i razvijanje nacionalno identiteta, izgrađivat će se zajednica odgoja i obrazovanje čije su osnove, organizacija, sadržaj i karakter života u rada integralni dio svijeta koji se mijenja. Time se iz temelja mijenja tradicionalno biće škole koja nema više funkciju da se prilagođava, imitira, sputava, već da potiče, kreira i pridonosi stvarati novi alternativni poredak“ (Pivac, 1995:11)

Ovdje Pivac govori da škole trebaju biti mjesto proizvodnje novog znanja, a ne samo mjesto prenošenja, davanja te nekog ideologiziranog modeliranja. Iako je prošlo skoro dvadeset godina od objavljivanja njegove knjige, škola je još i danas mjesto gdje učenici slušaju profesora, s malom mogućnosti međusobne kolaboracije i komunikacije, a to bi trebalo mijenjati.

Škole su vjerojatno najslabije iskorišteni veliki resursi svake zemlje, iz razloga što rade od 8 do 14 sati, pet dana u tjednu i često manje od 200 dana godišnje.

Škola bi se trebale pretvoriti iz tradicionalnih škola u cjeloživotne i cjelogodišnje centre resursa lokalnih zajednica u kojima se nalaze. Dobro organizirane škole mogle bi preuzeti ulogu centara izvora informacija za svaku zajednicu.

Primjer je škola Kimi Ora u West Flaxmeru u Hawkes Bayu na Novom Zelandu. Ta je škola mnogo više od škole same. Ona je primjer pristupa koji obrazovanje smatra procesom koji traje čitavog života i uključuje cijele obitelji. Kimi Ora započinje s predškolskim dobom u koju u uključena već i djeca od  dvije godine. Inovativnost je u tome što u predškolskom obrazovanju sudjeluju djedovi i bake, koji zajedno s unučadi pjevaju, plešu itd. Nadalje, škola nije samo centar za igru. Ona ima potpuno opremljen zdravstveni centar gdje su uvijek dostupne medicinske sestre te lokalni liječnici. Također Kimi Ora ima i svoje mjesne novine, svog mjesnog svećenika, vodi svoj mjesni sustav trgovine razmjenom i sportsku ekipu, ima svoj fitnes centar, tečajeve za obrazovanje odraslih, rukovodi vlastitim kafićem u kojem se svakodnevno druže roditelji, nastavnici i odrasli učenici. Kako su uspjeli doći do takvog sveobuhvatnog koncepta? Jednostavno su pitali ljude koji žive u toj zajednici. Sve uspješne tvrtke na svijetu temelje svoje proizvodne i usluge na ispunjavanju želja kupaca, pa zašto ne bi bio isti koncept primijenjen na škole (Dryden i Vos, 2001).

INOVATIVNO OBRAZOVANJE FINSKEINOVATIVNO OBRAZOVANJE FINSKE

Prema međunarodnim pokazateljima, finski su građani jedni od najobrazovanijih u svijetu, obrazovanje je jednako dostupno svima, a Finska učinkovito raspolaže svojim resursima. Kako su to postigli?Finci su shvatili da je u modernom svijetu, obrazovana populacija koja posjeduje vještine ključ uspjeha zemlje. Njihov uspjeh potječe iz zahtjeva stanovništva za javnim obrazovanjem te ulaganjem države u obrazovni sustav. Promijenili su obrazovni sustav, koji je bio među osrednjima 1980-ih u jedan od primjera izvrsnosti, kakav je danas. Finska se odlučila za obrazovanje za cijelu naciju, te je tako izbjegla nejednakost između obrazovane elite i neobrazovane niže klase društva (Korpela, 2012).

OBRAZOVANJE JE TEMELJ DEMOKRACIJE I MODERNOG DRUŠTVA

Klimatske promjene, globalne ekonomske promjene, starenje stanovništva, suvremena tehnologija, migracije stanovništva, to su sve problemi s kojima se društva suočavaju te koji traže promjenu načina života i novu vrstu aktivizma. Sve te promjene utječu i na obrazovni sustav zemalja te ga je potrebno stalno razvijati kako bi se održala njegova uspješnost. Što je nacija bolje obrazovana, biti će spremnija suočiti se s kompleksnim izazovima današnjeg svijeta. (Korpela, 2012)U Finskoj se stalno ulaže u poboljšanje postojećeg obrazovnog sustava. Na obrazovanje se troši otprilike 12% državnog i općinskog proračuna. Na taj način financiraju se sve obrazovne institucije, od vrtića do postdiplomskih studija, te se je tako cjeloživotno obrazovanje dostupno svima. (Korpela, 2012)Nema elitizma u društvu, jednaki su uvjeti u svim školama, te nema podjele škola na „dobre“ i „loše“. Država i lokalne vlasti financiraju na principu poštenog pristupa te više pomažu onim školama koje zaostaju s kvalitetom provedbe školskog programa. Mladi Finci svoje obvezno obrazovanje završavaju završetkom devetogodišnje škole, kad napune 16 godina. Nakon toga mogu upisati srednju školu/gimnaziju, ili strukovnu školu. Bez obzira koju školu završili uvijek imaju mogućnost daljnjeg višeg obrazovanja, čiji je cilj spriječiti bilo kakve slijepe ulice. (Korpela, 2012)

BESPLATNO OBRAZOVANJE ZA SVE

Prvi razlog je što svi imaju jednake prilike za obrazovanje, bez obzira na društveni ili ekonomski položaj. Obrazovanje je besplatno od vrtića pa do završetka fakulteta, te na taj način finska vlada osigurava visoku kvalitetu obrazovanja i jednake prilike za sve.

UČITELJI 

Finski učitelji, ocjenjivanjem i procjenom učenika, također ocjenjuju i procjenjuju svoj rad. Oni posjećuju seminare, stalno prate nova dostignuća i nove nastavne metode, i sve je podređeno sveopćoj koristi, kako za učenika, tako i za društvo (Mitrović, 2013). Profesija učitelja je izuzetno cijenjena, učitelji su visoko obrazovani, da bi predavali na bilo kojem nivou moraju imati magisterij, te iscrpno obrazovanje na polju znanosti o obrazovanju i školskim predmetima (Korpela, 2012). Učitelji su svjesni koliko je njihov posao odgovoran za razvijanje uspješnog i zdravog finskog društva te se tako i ponašaju. Iz tog razloga finske škole imaju vrlo malo neuspješnih učenika, jer učitelji svakom učeniku prilaze individualno te je nastava organizirana tako da omogućuje svakom učeniku postići svoj maksimum. Posebno mjesto u finskom obrazovnom sustavu ima i rana detekcija eventualnih poteškoća u učenju, pamćenju ili ponašanju djece te brojni posebni programi u koje se ta djeca uključuju kako bi se kognitivni potencijal ranog djetinjstva što više i bolje iskoristio, a razlika njihovih postignuća za ostalom djecom što više smanjila. Normalno je da u jednom razredu predaju dva ili čak tri nastavnika koji se međusobno nadopunjuju, ali i pomažu učenicima koji nisu savladali određeni dio gradiva. Također učenicima pomažu i njihovi razredni kolege, stoga se cijelo školovanje doživljava kao proces učenja i povjerenja.Učitelji sami izabiru metode koje će koristiti tijekom nastave bez obzira što se nastavni plan i program te nastavni ciljevi određuju na nacionalnoj razini. Na taj način učitelji su neovisni stručnjaci, koji su upoznati s potrebama i prilikama svojih učenika, a s druge strane poštuju ciljeve nacionalnog nastavnog plana i programa (Korpela, 2012).

OCJENJIVANJE UČENIKA

Umjesto da učenici idu na natjecanja te se tako uspoređuju s drugima, finske se škole fokusiraju na podršku i vođenje učenika kao pojedinaca. Do 5. razreda se uopće ne ocjenjuju numerički, a od 5. do 9. razreda ili ne postoje brojčana ocjenjivanja, ili postoje kao kombinirana uz pismeni izvještaj o napredovanju učenika. Standardno ocjenjivanje praktički ne postoji do 16. godine, kad završe obveznu školu. Izvještaji tokom školske godine imaju ulogu usmjeravanja i poticanja učenja, te su od velikog značaja. Smjernice ih potiču da postanu svjesni svojih razmišljanja, te kako da uče s razumijevanjem. Zadatak smjernica je da pomognu učeniku formirati realnu sliku o svom učenju i razvoju, te tako razvijati svoju osobnost. Na kraju školske godine, učitelj piše individualne izvještaje o učenicima te se na taj način posvećuje svakom djetetu pojedinačno, a ne programu. Ocjene koje dobiju na kraju nemaju funkciju kazne ili nagrade, niti je ona aritmetička sredina, već je prava slika zalaganja učenika, njegovih individualnih sposobnosti, napredovanja u odnosu na mogućnosti, razumijevanja gradiva i mnogih drugih segmenata koji zahtijevaju aktivno praćenje učenika (Mitrović, 2013).U Hrvatskoj mnogim profesorima je ocjena sredstvo prisile i kazne. Iz mog osobnog iskustva mogao sam vidjeti koliko je to loš pristup. U višim razredima osnovne škole imao sam prijatelja koji je bio usporen, te je sporije pisao od drugih. No međutim postojalo je par profesora koji su ga bez obzira na njegovu očiglednu sporost u pisanju kažnjavali lošijim ocjenama, a recimo da su mu dopustili duže pisanje, dobio bi zasigurno više. Nažalost to sigurno nije izolirani slučaj, nego se sliče stvari događaju i drugdje.

 

ZAKLJUČAK

„Svako dijete prilikom rođenja ima inteligenciju čiji je potencijal veći nego što je potencijal inteligencije koju je koristio Leonardo Da Vinci“ Glenn Doman (Dryden i Vos, 2001).Mnoga znanstvena istraživanja su pokazala da djeca do svoje četvrte godine razviju oko 50 posto svoje sposobnosti za učenje. To bi značilo da tijekom tih prvih nekoliko godina u svome mozgu uspostavljamo glavne putove učenja. Tako da roditelji do sedme godine najviše sudjeluju u  učenju i obrazovanju svoga djeteta. No nakon toga škola preuzima tu ulogu. Škola je jedan od ključnih faktora ljudskog uspjeha. U njoj provedemo velik dio vremena u svome životu. Problem s kojim se većina učenika susreće je to što je škola previše statična, nema međusobne komunikacije između učitelja i učenika nego je većinom monolog učitelja. Potrebno je puno više razgovora, puno više pitanja, puno više odgovora na ta pitanja, da se kroz takvu komunikaciju pojedinac razvije u osobu koja će uspješno živjeti u modernom svijetu. Ono što nam je potrebno je društvo u kojem je stjecanje, stvaranje i primjena znanja dostupno svima te u funkciji jačanja prosperiteta zemlje i blagostanja.  Potrebno nam je društvo znanja. Da bi neko društvo bilo društvo znanja, potrebno je cjeloživotno učenje, tj. aktivnost učenja tijekom života s ciljem unapređivanja znanja, vještina i sposobnosti unutar osobne, građanske, društvene i poslovne perspektive.  Kako se tehnologija i „informacijsko društvo“ stalno razvijaju i povećavaju se mogućnosti pristupa podacima i informacijama, potrebno je osposobiti svakoga za prikupljanje informacija i korištenje njima. Dakle, obrazovanje se treba prilagoditi promjenama u društvu i biti „u korak“ sa vremenom kako bismo ostvarili cilj cjeloživotnog učenja.

„Obrazovanje je, u konačnici, povezano s oblikovanjem određenih vrsta pojedinaca – onakvih osoba kakve ja (i drugi) želimo da mladi ovog svijeta postanu. Žudim za ljudima koji razumiju svijet, koji od toga žive i koji ga žarko i uvijek žele mijenjati na bolje. Takvi građani mogu nastati samo ako učenici i studenti uče kako bi razumjeli svijet na način na koji su ga prikazali oni koji su ga najpomnije proučili i u njemu živjeli najpromišljenije“ (Gardner, 2004:19).

 

LITERATURA

1. Dryden G, Vos J (2001) Revolucija u učenju. Zagreb: EDUCA.

2. Gardner H (2004) Disciplinarni um. Zagreb: Educa.

3. Korpela S (2012) Škole u Finskoj. Ključ uspješne nacije. Dostupno 17.01.2017. na http://www.finland.hr/public/default.aspx?contentid=259566&contentlan=24&culture=hr-HR

4. Mitrović T (2013) Inovativne metode u praćenju napredovanja učenika u finskim školama. Dostupno 17.01.2017. na http://mojafinska.blogspot.com/2013/10/inovativne-metode-u-pracenju.html

5. Pivac J (1995) Škola u svijetu promjena. Institut za pedagogijska istraživanja Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb

6. Rodek S (1988) Nove informacijske tehnologije – izazov odgoju i obrazovanju. Pedagoško-književni zbor, Savez pedagoških društava SR Hrvatske (urednici: Pivac, J., Šoljan, N. N.,  Vrgoč, H.): Odgoj i obrazovanje na pragu 21. Stoljeća. Zagreb

7. Šverc M (2013) Inovativna pedagogija 1:1. Dostupno 17.01.2017. na https://radovi.cuc.carnet.hr/modules/request.php?module=oc_program&action=view.php&a=&id=38&type=2