PRIMJENA ONTOLOGIJA U OBRAZOVANJU

images

 

Sažetak

Primjena taksonomija u obrazovanju znatno doprinosi kategorizaciji i selekciji sadržaja te raščlanjivanju bitnog od nebitnog. Naravno nešto sofisticiranija taksonomija poput ontologija daje napredne mogućnosti manipualcije sadržajima za potrebe učenja te stvaranja relacijskih veza između činjeničnih elemenata s konceptualnom pozadinom. Ontologije izvedene u obliku semantičkog web-a, nešto je novije dostignuće  koje se u informacijskoj tehnologiji predstavlja kroz portale, wiki stranice te pametne riječnike.  U radu će biti opisane i prikazane onotlogije u vidu semantičkgo weba te prikazana upotrebljivost u učenju.

Uvod

Suvremeno društvo znanja koje napreduje iz dana u dan prema novim spoznajnim cjelinama, zahtijeva dugotrajno odnosno doživotno učenje i edukaciju što povlači za sobom potrebu za postojanjem dodatnih prilagodljivih okruženja upravo za tu svrhu za učenje i informiranje. Kako bi se ljudima omogućilo nesmetano učenje u bilo koje doba dana odnosno kako bi se ljudima omogućilo učenje u nekom vremenu unutar 24 sata te na bilo kojoj lokaciji u skladu s njihovim potrebama i prethodno stečenim znanjem, javlja se izrazita potreba za postojanjem ontologija, točnije za postojanjem  koncepata sa definicijama, njihovih hijerarhijskih organizacija, odnosa između njih i aksioma kojima se formaliziraju definicije i odnosi.  Dakle u današnjem dinamičnom društvu, učenje igra veoma važnu ulogu, a u načinu učenja se nazire značajna promjena. S obzirom da je tradicionalan način učenja dostigao vrhunac u školama i u sveučilištima, učenje se danas promatra kao dug proces učenja u kojem učesnici neprestano nadograđuju i prilagođavaju svoje znanje novim dostignućima.

Dok školsko i sveučilišno učenje uglavnom koristi metode prijenosa informacija sa predavača/učitelja na one koji uče odnosno učenike bez uključivanja učenika u taj proces, dotle učenje u modernom smislu razmatra aktivne procese u kojima učenici sudjeluju, a predavači samo usmjeravaju one koji uče u postupku učenja. U centru tradicionalnog pristupa učenju stoje individualne vještine pojedinca, dok u kooperativnom i grupnom učenju  problemi se sve češće rješavaju timski, a ne pojedinačno. Takvo učenje zahtijeva više fleksibilno okruženje, gdje oni koji uče mogu razviti svoje vještine, potrebe i to onda kada imaju vremena (just in time learning). Ovakvo učenje s druge strane zahtjeva da sadržaj bude raspoloživ, napisan, ponovo upotrebljiv i lak za povezivanje. Web tehnologije daju mogućnost izgradnje informacija koje se lako obnavljaju, ponovo koriste i razmjenjuju između različitih sistema i alata.

Potreba za stvaranjem strukturiranih sadržaja s jasnom hijerarhijskom preciznošću i strukturom, izrazile su potrebu stvaranja ontoloških aspekata sustava temeljenih na znanju. Današnja moderna tehnologija te ontološke sustave temeljene na znanju klasificira u nekoliko ključnih podjela pri čemu se ontologije dijele u tri kategorije kao: globalni Wikiji, Portali ili sustavi za e-učenje te tezaurusi ili rječnici. Sve tri kategorije uzimaju u obzir semantičku razinu weba to jest web koji je u potpunosti naklonjen korisniku i njegovim potrebama te mogućnostima manipulacije sadržajem objavljenog na webu  i određivanjem koji dio sadržaja je kojem krajnjem korisniku od iznimne važnosti. U radu će biti prikazane i opisane sve tri kategorije ontologija koje se primjenjuju u obrazovanju te kritički osvrt na eventualne nedostatke ukoliko se na njih naiđe.

Wikiji

Iznimno ozbiljan nedostatak u razvoju semantičkih Web aplikacija je manjak formalnih ontologija i znanja predstavljenih u drugim formalnim jezicima. Sami Wiki sustavi su postali iznimno popularni kao aplikacija za jednostavno i vrlo pristupačno, prilagodljivo upravljanje sadržajem i znanjem. Ovdje se govori o ontologijama izvedenim kroz semantički wiki koji predstavlja proširenje wikija semantičkim tehnologijama kao što su RDF, OWL, Topic Maps ili Conceptual Graphs. Osnovna ideja današnjih wikija temelji se na  postojanju nerazdvojive strukture wikija koja se ogleda u jakoj vezi između stranica s dodatnim pristupom navigacije odnosno pristup od strane drugih aplikacija ili agenata. Dakle stvaranje veze između postojećih navigacijski linkova sa simbolima koji opisuju njihovo značenje, iznimno je bitna jer prikazuje dopunske kontekstualne informacije, unapređenje navigacija sa lakim pristupom relevantnim srodnim informacijama, i poboljšanje semantičkog pretraživanja.
Postoji više različitih sustava realizacije semantičkih wikija: Semantic MediaWiki, SemWiki, IkeWiki, Platypus Wiki. Različiti wiki sustavi pružaju različite usluge, na primer, proširenje postojećeg sadržaja pomoću zabilješki dopušta bolju navigaciju, udruženi ontologijski inženjering i tako dalje. Između ostalog osnovne osobine svih wikija su:
1. Unos veza (Typing/Annotating of Links). Svi semantički wikiji dopuštaju unos veza pridružujući im određeni tip. To znači da svaka veza koju kreira korisnik skoro uvijek nosi neko značenje više od navigacije. Neki semantički wikiji uključuju zabilješke kao dio wiki sintakse (primjerice tu se ubraja Semantic MediaWiki), dok drugi imaju poseban editor za dodatne zabilješke (primjerice Ike Wiki).
2. Prezentacija svjesna sadržaja (Context-Aware Presentation). Mnogi semantički wikiji mogu promijeniti način prikazivanja sadržaja prema semantičkim zabilješkama. Ovo uključuje bogate linkove koje prikazuju relevantne stranice u odvojenim odeljcima,  prezentacija informacije koje mogu biti izvedene iz osnovne baze znanja (primjerice prozor sa grafičkim prikazom stabla, informacije o licenci), ili čak birati prikaz sadržaja prema tome što je pogodnije u odnosu na sam sadržaj (na primer multimedijalni sadržaj naspram tekstualnog sadržaja).
3. Semantička navigacija (Semantic Navigation). Semantički wiki nudi dodatne informacije o relaciji opisa veze. Primjerice bilješka u kojoj je direktno ugrađen link, opisuje relaciju između dvije stranice. Takve informacije mogu se koristiti kao mogućnost dodatne ili sofisticiranije navigacije. Ako uzmemo za nekakav generalni primjer, stranica koja opisuje neku važnu ličnost može na primer ponuditi odvojeni odeljak sa referencama kategoriziranim po njegovoj biografiji, dijelima, dostignućima i slično.
4. Semantičko pretraživanje (Semantic Search). Mnogi semantički wikiji omogućavaju semantičku pretragu nad osnovnom bazom znanja. Uobičajeno je da su upiti napisani u jeziku SPARQL, koji je RDF upitni jezik propisan od strane W3C konzorcija. Koristeći semantičku pretragu korisnik može postaviti pitanje za koje dobiva putem semantičke pretrage određene rezultate.
5. Podrška zaključivanju (Reasoning Support). Zaključivanje znači izvlačenje dodatnih, implicitnih činjenica unijetih u sistem preko predefiniranih pravila u bazu znanja. Na primer, iz činjenice da je „Mozart“ komponirao „Čarobnu frulu“ sustav je sposoban zaključiti da je „Mozart“ upravo „kompozitor“. Iako je zaključivanje važna karakteristika ono je podržano samo od strane nekoliko wikija. Razlog tome može biti vremenski zahtevan proces, memorijski intenzivna obrada koja inače može da iznedri rezultate koji se ne očekuju i/ili sam korisnik ne može lako doći do njih.

Uzimajući u obzir sva navedena svojstva, wiki sustavi su ontologije upravo zato jer podržavaju osnovno pravilo ontologije, a to je uređena trojka odnosno odnos subjekt, predikat i objekt. Isto tako što je iznimno bitno za wikije je i mogućnost zaključivanja to jest stvaranja zatvorenog kruga odnosa na temelju utvrđivanja dva koncepta uređene trojke. Kada se učita sadržaj početne strane (slika 2.) korisnik dobija opšte podatke u vezi IkeWikija. Strane u IkeWikiju su “podeljene” na tri dela: odeljak za navigaciju, osnovni deo strane i deo za odlazeće i dolazeće veze. Wikiji kao ontologije primijenjene u obrazovanju su mnogobrojne. Postoji stranica koja se zove WikiMAtrix na linku: http://www.wikimatrix.org/index.php?l=de  koja sadrži preko 60 wiki sustava s detaljima o njihovim svojstvima koji rade po istom principu, samo imaju prilagođenu su određeni za pojedina područja educiranja i informiranja te podržavaju konceptualno pretraživanje određenog konteksta.  Većina današnjih Wikija rade po istom principu i vrlo su slični pa za lakšu koordinaciju i snalaženje imaju na lijevom djelu strane odjeljak za navigaciju. Ispod logo znaka sadrži pododjeljak namijenjen za korisničke naloge (User). Neki wikiji daju i mogućnost autentifikacije to jest provjere korisničkog imena i logiranja. Ispod pododjeljka za korisničke naloge slijedi pododjeljak za navigaciju (Navigation) koji sadrži veze: prema glavnoj strani u okviru teme za koju je korisnik zainteresiran (Main Page), zatim prema najčešćim promjenama koje su napravljene o toj temi (Recent Changes) i prema html stranama za pomoć u korištenju (Help). Nakon pododjeljka za navigaciju nalazi se pododjeljak za pretraživanje (Search). Posljednji pododjeljak u odjeljku za navigaciju je pododjeljak za čuvanje veza kojima se pristupalo ( tzv. History).

Najveći dio strane zauzima odjeljak prikaza sadržaja o temi koju korisnik proučava. Taj odjeljak ima najčešće nekoliko kartica kao na primjeru slike 1 kartica Article, Metadata, Context, Hystory. Ovisno od wiki sustava do wiki sustava, te kartice mogu biti različito imenovane i oblikovane različitim sadržajima.

SSSSS

 Slika 1. Standardni prikaz wiki sučelja-(IkeWiki, jedan od prvih semantičkih wiki sustava)
Crvenim okvirom na slici 1 je prikazan modul za logiranje kojeg nudi većina wiki sustava.  Plavim obrubom je prikazan navigacijski izbornik, a zelenim obrubom  kartice to jest sadržaj glavne stranice wiki sustava.

DADA

Slika 2. Platypus wiki

Radi usporedbe navodimo još jedan wiki sustav koji se bavi drugom domenom sadržaja. Koncepcija prikaza je gotovo identična wiki sustavu na slici 1. s nekim malenim  razlikama. U ovom wiki sustavu nema odjeljka za mogućnost provjere autentifikacije i logiranja.  Ostali odjeljci su identični: postoji navigacijski blok, kartice sa sadržajima i logo.

GHGHG.JPG Slika 3. Media Wiki sustav

Wiki sustav koji se bavi isključivo medijskim sadržajima ima gotovo identičan izgled kao i prethodni wikiji uz malenu izmjenu da se navigacijski blok recimo nalazi na lijevoj strani, dok se na prethodnim wiki sustavima nalazio desno. No to ne mora zbunjivati korisnika ili ga sputavati u radu i učenju. Wiki sustava ima vrlo mnogo pa ih je nemoguće sve proanalizirati, i uspoređivati, ali većina wiki sustava su gotovo identični po pitanju organizacije sadržaja i blokova. No svaki od njih pokriva određenu domenu sadržaja pa je prema tome omogućeno podešavanja blokova i navigacije upravo prema potrebi i ergonomiji korištenja tom domenom sadržaja.

Ukoliko postavimo pitanje zašto je wiki sustav vrlo korisna ontologija za učenje i obrazovanje, znajmo da odgovor nije baš jednostavan. Pretežito jednaka sučelja za jednostavno korištenje omogućavaju korisniku povoljnu koordinaciju te snalaženje po aplikaciji. To doprinosi prvenstveno personalizaciji radnog mjesta to jest omogućiti da radno mjesto bude ugodno za učenje i rad. Većina wikija upravo nudi svojom jednostavnošću veliki spektar mogućnosti učenja čime se ne opterećuje korisnika nepotrebnim snalaženjem i po aplikaciji ili mukotrpnim savladavanjem tehničkih zahtjeva aplikacije. Osoba (korisnik) puno lakše uči kada može odabrati odgovarajući wiki sustav s odgovarajućom i željenom kategorijom sadržaja odnosno domenom sadržaja za učenje koja je svojstvena samo tom wikiju dakle samo toj domeni koja omogućava internalizaciju učenja odnosno odlaženje u dubinu sadržaja putem ontoloških veza nadređene i podređene klase; odnosno kada može provoditi kontekstualno pretraživanje željenog i odgovarajuće konteksta te kada nije potrebno puno vremena i energije trošiti na snalaženje po wikiju, nego u slučaju gubitka koordinacije putem navigacijskog izbornika, korisnik se može vratiti na željenu destinaciju. Kao što je napomenuto većina wikija nudi i zaključivanje to jest na temelju ugrađene ontologije i  one uređene trojke odnosa u unutar ontologije, wiki može zaključiti na temelju dva pojma i njihovoj vezi o trećem pojmu ili konceptu. Iz priloženog se vidi  iznimno povoljna mogućnost proširivanja znanja osim eventualne sumnje u autonomiju i istinitost i vjerodostojnost objavljenog sadržaja na wiki sustavu.

Tezaurusi

         Tezaurusi je strukturirani popis pojmova za sadržajnu obradu arhivskog gradiva[1]. To u ontološkom smislu znači da  je tezaurus izrađen po sistematskom ili formalnom načelu ovisno naravno  modeliranju određene domene znanja. To uvelike podsjeća na izradu ontologije putem formalnih jezika OWL i SUMO  jezika za modeliranje određene domene znanja. Dakle da bi izradili tezaurus prema formalnom i  sistematskom načelu, analiziraju se osnovni elementi koji sadržajno pokrivaju određenu domenu  samog tezaurusa. Domene tezaurusa su različite; prema tome imamo i različitih tezaurusa koji se dijele na :

  1. jednojezični (deskriptori/nedeskriptori iz danog prirodnog jezika)
  2. višejezični (deskriptori/nedeskriptori iz više prirodnih jezika); izvorni (ishodište za izradu novih tezaurusa);
  3. ciljani (razvijen iz izvornog tezaurusa);
  4. mikrotezaurus (dio većeg tezaurusa; makrotezaurus (pokriva široko područje znanja);
  5. specijalni tezaurus (omeđen na uže područje znanja);
  6. tematski (deskriptori se razvrstavaju po temama, područjima, disciplinama interesa);
  7. fasetni (pojmovi su apstraktnije, ali temeljitije zastupljeni;
  8. fasete (skupine pojmova iste prirode koje imaju po jednu zajedničku karakteristiku). [2]

            Za područje obrazovanja je najbitniji specijalni i tematski tezaurus. Primijetimo da svaka ova vrsta tezaurusa obuhvaća određene kategorije ontologija ako ih podijelimo prema stupnju formalnosti. Primjerice jednojezični ili višejezični spadaju u kategoriju vrlo neformalnih ontologija, dok tematski, specijalni ili fasetni spadaju u rigorozno formalne ontologije.

            Dakle tezaurusima omogućujemo  podjelu u semantička polja s određenim izrazom kojeg nazivamo indeksom pretraživanja ili terminima. Taj indeks u stvarnosti znači individualno ime određene klase koja sadrži instance. Tezaurusom klasificiramo  sadržaj određenog područja sa simboličnim imenima. Da bi se sadržaj tezaurusa mogao povezati sa simboličnim imenima ili terminima, potrebno je analitički prikupiti i izdvojiti termine koji čine sam okvir tezaurusa  da bi se potom taj okvir prilagodio stvarnom sadržaju i s njime povezao. Svaki pojam treba biti zastupljen jednim deskriptorom ili skupinom deskriptora koji odgovara danom u tezaurusu i po mogućnosti im odrediti sadržaj.

Temeljni zahtjev pri izradi tezaurusa je postizanje jednoznačnosti ili jedinstvenosti što je zapravo i cilj ontologija to jest osnovni princip dizajniranja samih ontologija prema svojstvu standardizacije imena i jasnoće.  Da bi se otklonile bilo kakve lažne koordinacije ili pogrešne koordinacije, u tezaurusima koristimo indikatora uloge (simboli za smanjivanje opsega označenog) i indikator smjera (povezivanje u smislene cjeline). Samu strukturu deskriptora tvore njegov širi izraz, uži i srodni izrazi te sinonimi u obliku imenice/glagolske imenice ili subjekta odnosno predikata. Strukturu tezaurusa čini oblik svakog pojma u tezaurusu u međusobnim vezama, a upute u tezaurusu prikazuju veze među pojmovima. Dakle struktura tezaurusa je  konfiguracija svakog naziva i razvrstavanje različitih naziva u odnosu jednih prema drugima tvori strukturu tezaurusa. Ukrštene uputnice u tezaurusu čine jasnom prirodu odnosa koji međusobno povezuju nazive unutar mreže pojmova. Vrijednost tezaurusa kao dokumentacijskog jezika manje je određena izborom naziva, a više izborom pojmovnih odnosa. Tezaurus ima složenu strukturu ako koristi hijerarhijske odnose i odnos pridruženosti, a jednostavnu ako popis naziva sadrži samo odnose isto znatnosti među pojmovima.[3]

Pod obaveznim dijelovima svakog tezaurusa ubrajamo  uvod, abecedno kazalo pojmova i sistematsko kazalo deskriptora koje sačinjavaju  određenu ontologiju. Termini u tezaurusu mogu se kombinirati u prethodno povezane deskriptore (preko koordinacija) ili se izrazi mogu staviti u odnose naknadno u postupku označivanja ili pretraživanja (poslije koordinacija).

U svrhu učenja i obrazovanja, tezaurus omogućuje pretraživanje pojmova uz koje su vezane stroge definicije, izvučene iz baze podataka. No današnji tezaurusi uz prisutnost uređene trojke odnosa (subjekt, predikat, objekt), obogaćuju pojmove to jest odabrane termine ne sam definicijama, već i sinonime, uže pojmove, šire i srodne pojmove. Tu opciju poneki tezaurusi imaju uključenu automatski.  Iako je pravilo da tezaurus bude strukturiran isključivo za jednu domenu pojmova i njihovih opisa, postoji mogućnost naprednih tezaurusa koja se smatra iznimno korisnikom u obrazovanju, a to je uključivanje kontekstualnog pretraživanja, gdje uz zadani pojam koji je predmet istraživanja u domeni medicine primjerice, omogući i obogaćivanje tog pojma s pojmovima, definicijama ili užim te širim kontekstom neke druge domene čisto radi usporedbe i boljeg razumijevanja pojmova. Mogućnost kontekstualnog pretraživanja se sastoji u zaključivanju i prepoznavanju pojma temeljem ontološke veze  iz nekog drugog aspekta i definicije ili još bolje područja.

Primjerice postoje tezaurusi koji ne uključuju samo jednu domenu, već omogućuju korištenje više domena odjednom. Upisivanje pojma bi značilo istovremeno uključivanje pojmova iz više kontekstualnih razina, a i domena.

Primjer toga je naširoko poznat tezaurus EUROVOC.

 

eur.JPG

Slika 4. EUROVOC tezaurus

Slika 4. EUROVOC tezaurusU EUROVOC smo upisali pojam protection, a kao rezultate EUROVOC je prepoznao taj pojam s više aspekata. Iako nisam precizno definirao domenu pretraživanja, EUROVOC je ponudio puno više područja i aspekata pogleda na taj pojam, što je uzrokovano ontološkim  vezama.   S No odabirom svakog od ponuđenih varijanti pojma  „protection“, otvara nam se detaljni opis tog pojma. Stoga pretpostavimo da se radi o nekoj instanci koja ima svoje atribute i svojstva koja su u ovom slučaju opis. EUROVOC ima još ponekih specifičnosti upotrebe. Primjerice u našem slučaju upisali smo pojam „protect“ no on nam je u zamjenu za taj pojam ponudio i „defense“ što u prijevodu znači da se na temelju korištenja ontološke veze i odnosa podređeni-nadređeni, prepoznao i nadređeni pojam to jest uključena je prvotno opisana mogućnost pronalaženja sinonima, ali u kontekstu baza znanja, ovo bi značilo da je tezaurus „pametan“ da može iz veza odgonetnuti odnos dobro strukturiranih pojmova. To bi svakom polazniku ili učeniku bilo od iznimne važnosti jer kao prvo može proširiti znanje ne samo iz jedne domene, već iz više aspekata, a  i može usput naučiti nove inačice tog istog pojma. Sljedeći primjer tezaurusa koji navodimo, je običan tezaurus koji nema mogućnost prepoznavanja pojmova na razini da bi mogao predlagati bolje ili srodnije pojmove to jest da bi imao razinu prepoznavanja sinonima ili homonima. Radi se o AGROVOC tezaurusu.

agro

Slika 6. AGROVOC tezaurus

Slika 6. AGROVOC tezaurus Ta vrsta tezaurusa pokriva samo jednu domenu, domenu agrikulture. Stoga svaki pojam koji se upiše u pretraživanje, će dati rezultate isključivo iz te domene. Naravno ta domena znanja pokriva jako puno članaka i definicija, ali i praktičnih iskustava te provedenih istraživanja. Za razliku od njega EUROVOC je omogućavao pretraživanje pojma s više aspekata što znači da je i ontološka povezanost podrazumijevala ogromne ontološke mreže odnosa. Ovdje je ontološka mreža isključivo usredotočena na područje agrikulture. Sad područje agrikulture se dijeli na više djelatnosti tako da postoji ipak nekakva raznovrsnost. Osnovna poveznica i veza između instanci klasa postoji u samom prepoznavanju pojma, jer na temelju pojma kao simboličnog indeksa, izvlači sve potrebne opise i sadržaje.  Tezaurus takve vrste kakav je AGROVOC je prilično dobar za istraživanje samo jedne domene učenja.

Ukoliko postoje polaznici ili učenici koji se bave samo tom domenom, onda je dobrodošlo da se ovakav ograničen i dobro strukturiran niz pojmova i njihovih iskustvenih objašnjenja svodi samo  na to područje, kako se polaznika tog područja ne bi moglo omesti ili odvratiti pažnju do njemu bitnih sadržaja tog područja i domene.  Primjerice EUROVOC je  omogućavao pronalaženje sinonima i uključivanje više domeni pretraživanja, no za razliku od njega, AGROVOC je usredotočen isključivo na domenu agrikulture. Ali usredotočenost na tu domenu je dobra ukoliko se korisnik želi sadržajno i konceptualno usredotočiti samo na dubinu tog sadržaja bez ometajućih okolinskih faktora. No ukoliko se odluči potražiti isti pojam u nekom drugom ponuđenom tezaurusu kojeg podržava AGROVOC, ona može odabrati dulji popis tezaurusa s kojima je ontološki povezan AGROVOC.  Mogli bismo reći da je AGROVOC jedna globalna razina tezaurusa koja uključuje osim svoje uobičajene domene koja predstavlja prema opisanim  koracima izrade vrlo dobro strukturiranu i sistematiziranu domenu znanja no s druge strane daje veliku mogućnost da se korisnik odmakne od te domene na neku drugu pomoću liste ostalih tezaurusa koje AGROVOC uključuje za pretraživanje.

Portali

       Danas su ontologije esencijalni dio mnogih aplikacija poput portala o znanstvenim izvorima, upravljanja znanjem, integracije heterogenih izvora informacija, elektroničkog poslovanja te semantičkih web usluga.[1]

Tesla portal

Ovom se tvrdnjom hoće reći da su portali zapravo semantički oblikovane ontologije za diseminaciju znanja. Svaki portal ima svoju bazu znanja koja s brojnim vezama, svojstvima i odnosima između entiteta, objekata i instanci te baze.  Portali za obrazovanje najčešće spadaju u grupu više domenskih portala. Iako su tom portali za učenje, ali u njih se ubrajaju domene iz više područja kao što je primjerice Tesla portal.


dfddf.JPG

Slika 8. Početna stranica Tesla portala

       Tesla portal omogućava pristup različitim domenama znanja koje su kategorizirane upravo prema predmetima koji se predaju na pojedinim školama.

        To znači da obuhvaćaju više domena znanja koje mogu sadržavati i iste instance pri čemu se može primijeniti pravilo ekvivalencije kao pravilo zaključivanja DL-a. Primjerice u Tesla portalu se nalaze predmeti koji dijele jednake sadržaje koji u neku ruku predstavljaju određenu kategoriju. Primjerice postoje predmeti „Informatika“ i „Programiranje“ te „Računalstvo“ u portalu. Ekvivalenciju bismo primijenili upravo na način da  provjerimo da li se radi o istoj domeni znanja (a radi se) te provjerimo postojanje instanci. Instance su u ovom slučaju određene cjeline ili jedinice znanja.

       A budući da se radi o gotovo srodnim predmetima, postoje jednake instance za sve tri kategorije. Primjerice dijagrami programskog toka kao jedna instanca odnosno jedinica ili cjelina u domeni znanja iz područja informatike, je prisutna u sva tri predmeta. Zatim u općenito u portalima pa tako i Tesla portalu zanimljiva je ontološka podijeljenost sadržaja. Tesla portal predstavlja ujedno i nastavni program koji se dijeli na: predmetno područje, nastavnu cjelinu, nastavnu temu, nastavnu jedinicu. Ako primijenimo nad Tesla portalom ontologiju, onda imamo ovakvu situaciju: Predmetno područje predstavlja odgovarajuću domenu znanja, koja se dalje razlaže na nastavnu cjelinu to jest kategorije ili klase (koncepte) ; te koncepte možemo podijeliti na njihove instance koje zovemo nastavna tema, a svaka nastavna tema ima svoje atribute i svojstva u obliku opisa nastavnih jedinica. Tesla portal je realiziran putem takve ontologije.

 Baltazar portal

Još jedna vrsta prihvatljivog portal  za učenje primijenjenog u obrazovanju je Baltazar portal ili takozvani portal video sadržaja. Budući da se Baltazar portal bavi isključivo video sadržajima, svojstva i atributi koje bismo smjestili pod instance svake klase se mogu sagledati ako video materijal to jest multimedijalni atribut i svojstvo.

balt.JPG

Slika 9. Portal Baltazar

Primijetimo pravila u kreiranju ontologije  nad slikom 8. Osigurana je ternarna veza to jest uređena trojka odnosa subjekt, predikat i objekt. No prvo je potrebno razjasniti odnose. Na početnoj stranici, s lijeve stran se nalaze kategorije to jest  klase gdje pored svake imamo informaciju o broju mogućih instanci.

 

sadaasdas.JPG

Slika 10. Instance klase

Sa slike 10 možemo zaključiti da su pojedine instance prikazane kao dvije u jednom retku iz čega se da zaključiti da postoji povezanost po kronološkoj dobi ili događajima koji su srodni po nazivu naroda tog vremena. Time se dokazuje onaj predikat, svojstvo koje veže subjekt i objekt. Ako sagledamo povezanost ovih instanci preko uređene trojke odnosa (subjekt, objekt, predikat), onda bi se ovo moglo protumačiti na ovakav način: subjekt je Turska osvajanja; predikat mora biti neki manje zavisan kontekst riječi koji nije direktno vidljiv na slici 13, ali se može protumačiti kao započela su zbog dok objekt predstavlja sve vrijednosti u obliku podataka koji se izlažu u filmu. Primjenjivost deskriptivnih logika nad ovim portalom u istoj je mjeri zastupljena kao i kod Tesla portala.

Zaključak

       Suvremeni trendovi u oblikovanju pokazuju da je upravljanje znanjem sve bitnija stavka u dinamičnim okolinama.  Upravljanje znanjem se sastoji upravo u dobro strukturiranom sadržaju prikupljenom u neki A, T i R-box. Jedino moderne tehnologije u čijoj je esencijalnoj sastavnici ontologija, deskriptivne logike i semantički web , mogu strukturirati znanje tako da ostaje trajna komponenta kojoj se može pristupati nas strukturiran i sistemski obrađen način. Ontologije su od iznimne važnosti u obrazovanju jer se u njemu traži izrazita preciznost, strukturiranost i povezivanje manjih dijelova u cjeline kako bi se stvorila dobra generalizacija objektivne stvarnosti u glavi polaznika. Aplikacije u obliku wiki sustava, tezaurusa ili portala, su samo jedan izdvojeni, ali i vrlo često primijenjen  sustav organizacije znanja u mislene cjeline i strukture.  U našem radu usredotočili smo se na njih jer osim što su najprimjenjenije i najdjelotvornije u praksi, imaju dobro uređenu ontološku strukturu određenih domena znanja.

Literatura

  1. http://semanticweb.org/wiki/IkeWiki (učitano 18. 01.2017.)
  2. http://dzs.ffzg.unizg.hr/text/Obavijest%20i%20znanje/oiz_rjecnik.htm(učitano 18.01.2017.)
  3. http://peerev.org/data/c058f544c737782deacefa532d9add4c/PE_doc_27117.pdf (učitano 18.01.2017.)
  4. http://www.wikimatrix.org/index.php?l=de (učitano 18.01.2017.)
  5. http://aims.fao.org/agrovoc(učitano 18.01.2017.)
  6. http://eurovoc.europa.eu/drupal/?q=hr (učitano 18.01.2017.)
  7. https://tesla.carnet.hr (učitano 18.01.2017.)
  8. https://baltazar.carnet.hr/ssologin/ (učitano 18.01.2017.)
  9. http://platypuswiki.sourceforge.net (učitano 18.01.2017.)
  10. http://dzs.ffzg.unizg.hr/text/Slavic_2004.pdf (učitano 18.01.2017.)
  11. http://www.semantic-systems-biology.org/apo/ (učitano 18.01.2017.)
  12. http://www.cs.utexas.edu/users/mfkb/related.html (učitano 18.01.2017.)
  13. http://www.eurocris.org/ontologies/cerif/1.3 (učitano 18.01.2017.)
  14. http://www.cs.utexas.edu/users/mfkb/related.html (učitano 18.01.2017.)

 

 

Advertisements

ODABIR MENTORA I SURADNJA S MENTOROM

preuzimanje

Sažetak

Mentorstvo predstavlja jedan od najbržih načina upravljanja ljudskim resursima kao bitnom komponentom napretka i komponentom upravljanja razvojem.  Mentorstvo prije svega predstavlja intervenciju za sprječavanje eventualnih pogrešaka u istraživanju ili pisanju radova, preusmjeravanje i usmjeravanje pristupnika unutar područja njegovog istraživanja ili bavljenja određenom disciplinom i pozamašno djeluje na uspjeh pristupnika. U današnjem svijetu, mentorstvo je postalo uobičajena pojava u kojoj iskusna osoba nadzire i usmjerava manje iskusnu osobu i sugestivnim djelovanjem je usmjerava u istraživanju i bavljenju određenim područjem rada.

Ključne riječi: Savjetnik, Sokratovska škola, Sugestija, Škola,

UVOD

Mentorstvo je poseban odnos između kvalificirane osobe s iskustvom i osobe koja upravo radi na tome da stekne kvalifikaciju kao što je nekad u cehovsko vrijeme bio odnos  između majstora i šegrta. „Mentorstvo je proces kroz kojeg kvalificirana osoba daje podršku manje iskusnom kolegi“ (Anita Borg, Mentoring Basics – A Mentor’s Guide to Success, s.a.). Sve se svodi na usmjeravanje i kvalitativno upravljanje intelektualnim resursima i vještina osobe koja je na putu stjecanja kvalifikacije. Posredovanjem mentora, ne samo da se kod pristupnika postiže poboljšavanje intelektualnih kvaliteta već i socijalnog i emocionalnog razvoja.  Odnos mentora i pristupnika može s formalne razine prijeći na neformalnu razinu pritom stvarajući određenu razinu povjerenja. Asistencija iskusne i kvalificirane osobe olakšava pristupnikov rad na nekom istraživanju odogovarajućeg područja jer mogućnost sugestivnog susreta doprinosi da pristupnik zaobiđe neke teškoće na koje bi sigurno naišao da se istraživanjem bavi samostalno. Mentor pritom na neki način štiti svojeg štićenika odnosno pristupnika od mogućih pojava kao što je prolazak  „glavom kroz zid“.

„Mentorstvo se najčešće definira kao profesionalni odnos u kojem iskusna osoba (mentor) pomaže pristupniku u razvoju određenih vještina i znanja koje će doprinijeti  manje iskusnoj osobi u profesionalnom  i osobnom rastu“ (Management mentors, 2013.). Dakle, mentorske aktivnosti  obogaćuju akademsko iskustvo i težnje za povećanjem  visokog obrazovanja  te održavanja određenih socijalnih i psiholoških vrednota koje mladi pristupnici posjeduju.   Suradnja s mentorom je važan čimbenik formalne ili neformalne komunikacije jer se s njime postiže određena razina učinka u pristupnikovim istraživanjima i radu.  Mentor putem takve veze prenosi svoje sposobnosti i kognitivna dostignuća na pristupnikovu razinu koji razumijevanjem razrađenog problema lakše može pristupiti izradi rješenja i prionuti uz daljnju razradu svojeg pristupnog rada.  Mentoriranje ima dvojaku ulogu, jer kao prvo predstavlja instrument mjerenja i kao drugo samog mjeritelja. Mentor ima ulogu postavljanja određenih zahtjeva i težinske razine samog problema preko koje mjeri napore i postignuća svojih pristupnika. Mentorstvo je jedan oblik „Sokratovske škole“ gdje se „ironijom“ pokušava pristupnika dovesti do same srži problema i njegove proturiječne prirode i s druge strane „majeutikom“ usmjeriti pristupnika na „pravi put“ da uz sugestivnu pomoć mentora dođe do intelektualnog napretka.

ZNAČAJ MENTORA

Mentor bi prije svega trebao biti pouzdana osoba, puna iskustva i znanja određenog područja, spremna na suradnju i prijenos određenih kvaliteta svojim pristupnicima. Kao takav, mentor je neka vrsta zaštitnika koja sugestivnim pristupom ostvaruje kod pristupnika njegov intelektualno profesionalni rast, ali i socijalni rast. Pritom se podrazumijeva da razvoj intelektualno profesionlnih sposobnosti izravno doprinosi rastu socijalnih sposobnosti, jer prošireni vidici i pogledi na svijet, postignuti intelektualnim razvojem, vode do posebnih socijalne vještine razumijevanja drugih i tolerancije spram drugih kultura primjerice te ima velik značaj prilikom sklapanjaformalnih ili neformalnih prijateljstava i otvorenog odnosa u timskom radu.  Sve to bi se zapravo moglo reći i sažeti u jednu koncizniju definiciju mentora: „Mentor je pouzdan i iskusan savjetnik koji ima izravan interes za razvoj i edukaciju mlađeg ili manje iskusnog pojedinca.“(Aces mentoring network, s.a.).

Dakle, osim što mentor ima ulogu zaštitnika odnosno ulogu pouzdane osobe, mentor mora imati i ulogu savjetnika i to dobrog savjetnika, jer svako druženje s mentorom zapravo predstavlja savjetovanje odnosno prijenos informacija, posredovanje između informacija; svaki odlazak u mentorov kabinet je odlazak iskusnom savjetniku. Stoga bi mentor trebao uz sve ostale kvalitete biti i elokventan i sposoban svoja mišljenja i sugestije izraziti na dovoljno slikovit i jasan način koji bi pristupnik mogao shvatiti i razumijeti.  Iz priloženog se vidi koliko uloga zapravo mentor mora igrati da bi obavljao svoju dužnost iskusne i sposobne osobe, a  koje opet doprinose oblikovanju pristupnikovih intelektualnih sposobnosti.  Dakle u nastavku mentor „…pretpostavlja brojne uloge koje doprinose održavanju veze zajedničkih interesa i ciljeva…“ (Aces mentoring network, s.a.). Upravo  koncept „…održavanju veze zajedničkih interesa i ciljeva…“ (Aces mentoring network, s.a.),  ulozi mentora daje jednu posebnu dimenziju, dimenziju  posrednika, jer sam mentor zapravo stoji između pristupnika i njegovih ciljeva odnosno između pristupnikove startne pozicije i ciljne destinacije.

Mentor je stoga posrednik između pristupnika i  područja rada na kojem pristupnik provodi istraživanja i aktivnosti odnosno on je i posrednik nekih važnih informacija. Ciljevi i interesi mentora i pristupnika se međusobno isprepliću. Zajednički cilj mentora i pristupnika je diseminacija znanja i informacija odnosno stizanje na ciljnu destinaciju.  Dakle za zaključiti je koliko je mentor zapravo važna osoba što se jasno vidi iz sljedeće priložene definicije mentora: „Oni su iskusni znanstvenici koji vode vaše istraživanje, ali i izazov da razvijete svoju neovisnost.“(National insitute of healt, Training & education, s.a.). Mentor osim što „…vode vaše istraživanje…“ brine i o neovisnosti odnosno emancipaciji svojih pristupnika, jer cilj svakog mentora jest osposobiti osobu za neku određenu djelatnost i ulogu u društvu. Osim što mentor pomaže kod izgradnje intelektualnih sposobnosti, mentor vodi pristupnika prema emancipaciji u području u kojem pristupnik vodi istraživanja. Što zapravo znači  ta emancipacija odnosno neovisnost?  „On ili ona će dijeliti znanje, pružiti poticaj, i nadati se da će vas inspirirati.“ .“(National insitute of healt, Training & education, s.a.).

Iz toga je vidljivo da mentor ne može obaviti sav posao umjesto pristupnika, već mentor svojim sugestijama samo usmjerava pristupnika, daje mu korisne  informacije i eventualno upozorava na moguće probleme na koje pristupnik prilikom istraživanja može naići. Dakle, mentor je i instrument mjerenja i mjeritelj. On mjeri našu inteligenciju i  napredovanje na temelju osobne subjektivne kreativnosti pristupnika koja je potaknuta savjetom ili inspirirajućim podacima  mentora.  Prema tome mentor treba zadovoljiti i neke kriterije da bi mogao igrati ulogu mentora. Prema (Aces mentoring network, s.a.) kriteriji uloge mentora se svode na:• smatra uzorom nekog područja• zalaže se u mnetorskom procesu• sposobnost da reagira na pojedine okolnosti• sposobnost poticanja i motiviranja ljudi• stvoriti okruženje kontinuiranog učenja• ima poštovanje drugih na sveučilištu• posjeduje znanje i utjecaj potreban za mentora• spremnost na dijeljenje znanja• ima dobre međuljudske komunikacijske vještine. Mentor se prema ovim nabrojenim karakteristikama jednostavno mora pronaći i prepoznait svoju sposobnost da bi mogao igrati ulogu mentora. Svakako mentor kao savjetnik moja posjedovati dobre međuljudske komunikacijske vještine jer svaki savjet mora biti jasan i dovoljno slikovit da ga pristupnik može razumijeti i realizirati. Ako mentor nije uzor nekog područja onda ne zrači povjerenjem i sigurnošću.

Dakle ukoliko mentor nema odgovarajuću razinu ozbiljnosti, nije u stanju voditi pristupnika koji bi neozbiljnost mogao protumačiti  kao nesigurnost ili nedostatak povjerenja spram mentora. Mentor mora imati i spremnost za dijeljenje znanja jer bez mogućnosti diseminacije, mentor gubi svoju ulogu jer nije u stanju usmjeriti i upozoriti svojeg pristupnika relevantnim informacijama o njegovom području istraživanja.  Kontinuirane ispravke i savjeti, pokazuju pristupniku koliko je mentor usredotočen odnosno uključen u sam proces mentoriranja te koliko je u stanju sposobno i profesionalno reagirati na pojedine okolnosti. Uobličavanjem svih ovih kriterija, uloga mentora postaje podosta kompleksna i složena i zato je pojedincima koji se žele okušati u toj ulozi dat izbor. „Uoga mentora je potpuno dobrovoljno i provodi se pored ostalih radnih obveza.“ (Aces mentoring network, s.a.).    Uz kriterije uloge mentora, važno je upoznati i dužnosti koje mentor snosi kada je odabrao ulogu mentora. Prema (Management mentors, 2013.) razlikujemo nekoliko dužnosti mentora:

• Podučava pristupnika o određenom pitanju• Uvježbava pristupnika u određenoj vještini

• Kreira sigurnosno okruženje za poduzimanje rizika• Usredotočuje se na ukupnog razvoja pristupnika.Dakle  podučavanje pristupnika o određenom pitanju moglo bi se objasniti riječima (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010:190) kao „Mentorova općenita zadaća je pomoći studentu/studentici u oblikovanju naslova, problema ili u slučaju drugih nejasnoća… “. Podučavanje pristupnika se iz ovog konteksta može shvatiti kao podučavanje načina na koji je potrebno formulirati problem ili hipotezu ili na primjer sam sadržaj i cilj istraživanja. Ovo „određeno pitanje“ podrazumijeva sva moguća pitanja o „oblikovanju naslova, problema ili drugih nejasnoća“ odnosno problema oko formuliranja i oblikovanja hipoteze, ali  prema (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010:191) „…nije dužan definirati područje, temu, naslov, ciljeve, hipoteze…“ .

Dakle mentor može pomoći kod oblikovanja, ali ne i kod definiranja pojedinih dijelova.  Pod kreira sigurnosno okruženje za poduzimanje rizika podrazumijeva da mentor mora biti u stanju obvezati se „…da će studenta/studenticu voditi u procesu izrade seminarskog, diplomskog, specijalisitčkog, magistarskog ili doktorskog rada na vanjskoj stručnosti i etičnosti.“ (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010:190). Ovo „sigurnosno okruženje za poduzimanje rizika“ podrazumijeva prema riječima (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010:190) „…voditi u procesu izrade…“ jer kod same izrade i provođenja istraživanja, pristupnik je sklon rizičnim situacijama u kojima može zastraniti i udaljiti se od prvotnog istraživanja ili teme. Primjerice kada pristupnik naiđe na pojedine problemske skupine u svojem radu, bez nadzora mentora, mogao bi poduzeti mjere zaštite i rješavanja tog problema, koje bi izazvale u sklopu osnovnog problema i druge opasnosti s kojima bi se kontaminirala prvotna hipoteza i sam cilj istraživanja. Zato dužnost mentora nalaže i  usredotočenje na ukupni razvoj pristupnika.

ODABIR MENTORA

Da bi suradnja s mentorom bila ugodno iskustvo i vrlo kvalitetna, potrebno je odabrati mentora koji prema unutrašnjim procjenama pristupnika predstavlja potencijalnu osobu (uzora) za određeno područje istraživanja. No procjena osobe je vrlo težak i zahtjevan zadataka, jer ukoliko pristupnik odabere mentora s kojim nije u stanju razviti zajednički jezik, imati  će mnogo problema u cjelokupnom istraživačkom procesu. „Odabir mentora gotovo je jednako težak zadatak kao odabir područja ili teme  rada.“  (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010:190). Prije svega u mentora s kojim želim surađivati prilikom pisanja rada ili provođenja istraživanja, moram imati povjerenja kao u osobe i osjećaj sigurnosti što zapravo znači da se ne trebam bojati da će me u trenutku kada naiđem na određeni problem mentor odbiti u nedostatku svog vremena ili svoje neodgovornosti.  Moram znati da mentor kojeg ću odabrati ima osjećaj za pristupnikove probleme prilikom provođenja istraživanja te i sto tako razumijevanje za nedostatak iskustva. Isto tako pristupnik mora biti siguran prije svega da će mu mentor posvetiti svoje propisano vrijeme. Dakle  odnos mentora i pristupnika je „…fokusiran na osoban i profesionalan razvoj pristupnika.“ (Management mentors, 2013.).

Dakle ako je moj mentor neodgovorna i nesistematična osoba i nije spremna na suradnju, ja neću moći profesionalno, a ni osobno napredovati; drugim riječima ja neću moći steći odgovarajuću kvalifikaciju.  Kod odabira mentora je isto kao i kod odabira područja istraživanja. Ako odaberemo područje koje je za nas po kriteriju interesa vrlo nisko i nezadovoljavajuće, onda će  nam daljnje istraživanje stvarati dodatni pritisak i neugodu te ćemo kao pristupnici trošiti puno vše energije na suzdržavanje od nezadovoljstava. Isto je tako i s odabirom mentora. Ako pristupnik odabere mentora koji ne zadovoljava njegove kriterije, daljnja suradnja bi mogla biti totalni fijasko, jer bi pristupnik trošio puno više energije i koncentracije na  nebitne sitnice kao na primjer kako udovoljiti netaktičnoj i nezainteresiranoj osobi umjesto na profesionalno mišljenje mentora i sugestije.  Odnos s mentorom, morao bi biti opušten s određenom dozom povjerenja i sigurnosti tako da pristupnik prilikom posjeta mentora nema osjećaj da su sugestije i ukazivanje na greške samo netaktički ispadi mentora koji ugrožavaju pristupnikovo samopouzdanje .

Pristupnik bi morao biti u stanju odabrati mentora s kojim će ostvariti kompatibilnost odnosa to jest predan zajednički rad kako bi se postigao zajednički cilj mentora i pristupnika. S tim da se pojam kompatibilnosti ovdje podrazumijeva kao „…kada pojedinci rade zajedno u harmoniji kako bi postigli zajednički cilj.“ (Management mentors, 2013.). Odabir mentora ovisi o nekim kritičnim čimbenicima koji su važni za daljnju suradnju, a o kojima bi svaki pristupnik trebao voditi računa. Primjerice mentor bi se uvijek trebao ponašati uljudno i profesionalno što podrazumijeva da ne postoje razni ispadi koji bi na pristupnika mogli negativno djelovati i degradirati njegovo samopouzdanje. Osim toga treba prema (National insitute of healt, Training & education, s.a.) pogledati „…ocjenu potencijalnog mentora za sveobuhvatan popis pitanja prije donošenja konačne odluke.“ Ukoliko je ocjena potencijalnog mentora podosta visoka, znači da je prema anketiranim podacima taj mentor ocijenjen kao pouzdana osoba koja obavlja svoje dužnosti.

Odabir mentora zapravo najviše zavisi o samom ostvarenju buduće kvalitete odnosa. „…kvaliteta mentorstva ne ovisi samo o mentoru, već o kvaliteti odnosa mentora i doktoranda…“( Zajedno do doktorata preporuke za mentore i doktorande, 2013.) .  Naravno u ukupnosti svih ovih kriterija koji su važni za odabir mentora  „…malo je vjerojatno da će  bilo koji mentor  zadovoljiti sve vaše potrebe…“ (National insitute of healt, Training & education, s.a.). Naravno to je sasvim jasno da ni jedan mentor neće moći u potpunosti zadovoljiti sve kriterije pristupnika, ali bilo bi poželjno kada nakon vrednovanja budućeg mentora, postoji veći broj pozitivnih osobina nego negativnih, jer će sve to na neki način utjecati na našu odluku. Osim toga (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010:190) navodi i neke druge kriterije osim poznatih kriterija vrednovanja podataka prikuljenih provedenom anketom: „Većina studenata sklona je odabrati mentora koji im se svidio tijekom nastave ili neke druge vrste suradnje, bilo kao stručnjak u svom području, bilo kao osoba.“. Dakle napominje se da student odabire mentora koji mu se svidio kao „…stručnjak u svojem području…“ ili kao „osoba“.

To su dva kriterija odabira mentora. Oba kriterija su iznimno važna, ali su i međusobno povezana kako to i  (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010:190) dokazuje: „…iznimno važna i komplementarna…“  Jedan kriterij ne isključuje drugoga već čine uređeni par. Ako pristupnik odabere mentora koji je doista stručnjak nekog područja, kao prvo velika je vjerojatnosti da će mu takav uspješan mentor podići razinu intelektualnih sposobnosti što je dobro, ali ako je taj mentor ujedno i vrlo temperamentna osoba, bit će teško s njom komunicirati i ostvariti dobar i plodonosan odnos.

Ako je taj mentor vrlo teška i temperamentna osoba, postoji velika opasnost od  degradacije pristupnikovog samopouzdanja i on sa slomljenim samopouzdanjem neće moći konkretizirati svoje intelektualne stečene sposobnosti i vještine. S druge strane ako pristupnik odabere mentora koji je prije svega kao osoba vrlo otvorena i pristupačna, odnos između mentora i pristupnika će biti na razini, ali opet postoji opasnost da takva osoba nije dovoljno kompetentna voditi pristupnika i u najgoroj mogućoj situaciji nije u stanju proširiti njegove intelektualne sposobnosti. Ukoliko pristupnik gleda samo jednu dimenziju kriterija pri odabiru mentora, upušta se u velik rizik. Najbolje bi bilo kod takvog načina odabira mentora, poštovati oba kriterija mentroa kao stručnjaka i mnetora kao osobe. Time bi se ostvarila primarna funkcija mentoriranja: funckija ostvarenja harmonične komunikacije i rada te funkcija intelektualnog rasta. I sama autoric (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010:190) potvrđuje da „Jednostavna i svrsishodna komunikacija učinit će pisanje rada jednostavnijim, a vas osobno zadovoljnima.“ Dakle kombiniranom procejnom oba kriterija, postiže se upravo ta komponenta stručnosti i osobe.  Postoji još jedna situacija prilikom odabira mentora, a to je kako navodi (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010:190) „Atraktivni mentori možda će biti prezauzeti, što vam može pokvariti planove.“. Mogao bih se složiti s tom tvrdnjom, ali i opet kritizirati. Poznata je činjenica da atraktivni mentori imaju velik broj obveza i nisu u stanju ostvariti kvalitetan odnos s pristupnicima odnosno studentima. No treba sagledati i drugu stranu medalje.

Atraktivan mentor nam može pružati niz mogućnosti. Kao prvo atraktivan mentor je mentorirao mnogim pristupnicima čiji su radovi nagrađeni određenom nagradom (npr. rektorova nagrada) što je zapravo jedan od boniteta u zapošljavanju, kao drugo atraktivan mentor je najčešće poznata osoba u nekim djelatnostima i područjima pa je njezin integritet na visokoj razini integracije što doprinosi samom pristupniku i njegovom zapošljavanju. Poduzeće u kojem je atraktivni mentor unio neke svoje ideje ili čiji su studenti (pristupnici) vodili istraživanja ili projekte koja su urodila uspjehom na poslovnoj sceni, prije će zaposliti pristupnika koji je pod nadležnošću atraktivnog mentora, nego bilo koga drugoga. Smatram da je to ta komponenta koja je ispuštena  iz (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010.) .

SURADNJA S MENTOROM 

POČETNA FAZA ODNOSA
Odnos s mentorom započinje pri prvim konzultacijama kada pristupnici dolaze s prijedlozima tema i područja u kojima žele napraviti određena istraživanja i radove. Pri tom prvom susretu, pristupnik bi trebao pokazati svoju spremnost i ažurnost, jer „Nije poželjno doći na prve konzultacije bez ideje o bilo čemu prethodno napisanom.“ (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010:190). Dakle kod prvog susreta treba doći s prijedlogom teme i područja istraživanja odnosno obrazložiti mentoru vlastiti odabir i smjer u kojem želimo kao pristupnik razraditi temu. Prvi utisak ima podosta utjecaja na mentorovu odluku o prihvaćanju ili odbijanju pristupnika i njegove ideje. Ukoliko je ažurnost i spremnost pristupnika na razini, postoji već vjerojatnost da će mentor prihvatiti prijedlog teme i mentoriranje.  Uz taj prvi presuđujući korak u kojem mentor odlučuje o pruhvaćanju i odbijanju, postoji durgi korak koji zahtjeva isto tako određenu razinu ažurnosti i spremnosti. Na slijedeće konzultacije, potrebno je donijeti inicijalni koncept rada i popis literature. Najbolje je za pristupnika da „Načinite osnovni  nacrt empirijskog istraživanja koje biste proveli.“ (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010:191). Na taj način, mentor bi u potpunosti mogao znati za što se pristupnik opredijelio i eventualno savjetovati pristupnika oko odabira literature. Na taj način je uspostavljen odnos s mentorom.

RADNA FAZA

Nakon uspostavljanja odnosa, prelazi se na radnu fazu u kojoj dinamičnom suradnjom mentora i pristupnika se postiže produbljivanje odnosa i usmjeravanje prema zajedničkim ciljevima. Bilo bi od koristi definirati određene vremenske okvire ili rokove kroz koje će mentor imati prilike pratiti rad svojeg pristupnika. Mentor bi trebao „…znati vaše planove vezane uz pisanje rada, kako bi mogli planirati svoje vrijeme predodređeno za druge kandidate.“ (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010:192). Mentor mora imati prostora za planiranje obveza prema drugim pristupnicima i poželjno je da se kroz neki kontinuum donose određene verzije radova i istraživanja kako bi mentor bio informairan i spreman na izdavanje konstruktivnih sugestija. Ujedno postavljeni i ugovoreni rokovi mogu „…motivirati…pa će dinamika pisanja rada biti bolja nego bez ikakvog dogovorenog plana“ (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010:192).

Dakle u ovoj radnoj fazi važan instrument praćenje su svakako individualne konzultacije ili s druge strane grupne konzultacije. Mentor je u mogućnosti odrediti kakvo praćenje svojih pristupnika želi te koji način odnosno instrument će imati više učinka ukoliko se primjeni na pristupnika. Primjerice grupne konzultacije su od velike važnosti za doktorande. Kako se  navodi u (Zajedno do doktorata preporuke za mentore i doktorande, 2013.)  „Grupne konzultacije omogućavaju doktorandima da razgovaraju o znanstvenim, radnim, ali i osobnim problemima te tako odterećuju mentora. Osim toga, doktorandi u tako prisnoj okolini uče drugima davati povratnu znanstvenu informaciju.“
Formalno pitanje koje se postavlja u ovoj radnoj fazi je: Koliko se puta mentor i ja moramo susresti? Jer ipak svaki susret označava neku razinu napretka i savjetovanja.  Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić (2010:192) smatraju da je najbolje i uobičajeno sastati se s mentorom „… prilikom prvog dogovora o temi, prilikom predaje rada, nakon čitanja rada i savjeta mentora te prilikom usmene obrane rada.“  Iz toga je vidljivo koliko je zapravo dug taj odnos s mentorom. Inače odnos s mentorom traje tako dugo dok rad ne biva obranjen i riješen.  Bilo bi isto tako dobro napraviti povremene susrete s mentorom  definirane određenim vremenskim okvirima kako bi se  uvažio „…radni ritam i obveze mentora u svakoj fazi rada.“ (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010:192). Na taj način, mentor bi mogao lakše pratiti radna dostignuća svojih pristupnika.

Povremenim posjećivanjem mentora i provođenjem ispravaka na verzijama rada, ostvaruje se sugestivno konstruktivni odnos. Sljedeća faza odnosa mentora i pristupnika je predaja završne verzija rada. Završna verzija ne podrazumijeva konačnu verziju bez ispravaka u kojoj mentor sugestijama i konstruktivnim primjerima i ispravcima  zadužuje pristupnika, već mogućnost „popravljanja“ i dorađivanja rada. Dakle rad bi trebao imati sve sastavne dijelove i biti gramatički i pravopisno ispravan obuhvaćajući preostalu strukturu koju nosi rad za stjecanje propisane kvalifikacije. No ukoliko rad ne sadržava nabrojene komponente, mentor će najvjerojatnije pripremiti veći broj primjedbi i savjeta za poboljšanje  rada.  „Ovo iskustvo ponekad može biti neugodno za kandidata…“ (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010:193). Doista ovo iskustvo je takoreći deprimirajuće, ali treba sagledati drugu stranu. Možda mentor ima na umu da poboljšanu verziju rada s uvaženim ispravkama ili dio rada ili koje poglavlje objavi u nekom od časopisa ili izloži na znanstvenom ili stručnom skupu te na taj način produljiti odnos sa svojim  pristupnikom.

ZAVRŠNA FAZA 

Završna faza podrazumijeva prije svega usmenu obranu rada i „…službeni završetak istraživačkog rada i zahtijeva određenu formu.“ (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, Sinčić Ćorić, Pološki Vokić, 2010:193). U toj posljednjoj fazi pred povjerenstvo prikazujemo kao pristupnici koliko nas je mentor osposobio intelektualno i socijalno za izlaganje i obranu rada, ali i za budući rad i ulogu u društvu.  Svaki naš neuspijeh ili nemogućnost  odgovaranja na pitanja povjerenstva, dokazuje pravu prirodu odnosa s mentorom i suradnju. Ukoliko pristupnik nije u stanju obraniti svoj rad, podrazumijeva se da ga mentor nije dovoljno dobro „podučio“ odnosno podazumijeva se da suradnja s mentorom nije bila na sugestvino-konstruktivnoj razini te mentor na poslijetku ispada kao nekompetentna osoba koja nije u stanju motivirati studenta odnosno pomoći mu u posredovanju informacijama i znanjima. S druge strane ukoliko pristupnik pokaže svoju spremnost i sposobnosti te vještine u ovladanju materijom i spremnošću točnog odgovaranja na pitanja, povjerenstvo će imati dojam o vrlo konstruktivnoj suradnji između mentora i pristupnika i određenu razinu poštovanja prema kompetentnosti mentora po svim kriterijima mentorstva.

ZAKLJUČAK
Mentoriranje nije samo isprazno dogovaranje tema za pisanje radova ili provođenje istraživanja, ono ima svoj dublji smisao u odnosima to jest suradnji s mentorom kao potencijalnom osobom koja usmjeravanjem i smjernicama, dobro promišljenim sustavom konstruktivnih sugestija upravlja ljudskim resursima kao bitnom komponentom napretka, izgradnje intelektualnih sposobnosti te  stjecanja odgovarajućih kvalifikacija. Mentorstvo je prevencija protiv raznih zastranjenja na koja nailaze pristupnici te odnos kojim mentor prenosi svoje znanje i informacije na svojeg „šegrta“ odnosno pristupnika.  Budućnost mentoriranja ukazuje na važnosti razvijanja dobrih odnosa i komunikacije te nalaženja odogovarajućeg zajendičkog jezika između mentora i pristupnika. „Namjera mentorstva nije sanirati slabu izvedbu, nego oblikovati karijeru koja pokazuje obećanje“ (Anita Borg, Mentoring Basics – A Mentor’s Guide to Success, s.a.). Mentorstvo je put prema izgradnji budućih uspjeha.

LITERATURA
1. Borg A.( s.a.), Mentoring Basics – A Mentor’s Guide to Success

2. http://www.ncwit.org/sites/default/files/legacy/pdf/IMentor_MentorGuide.pdf [Preuzeto 12.01.2017.

3. Sveučilište u Zagrebu (2013.), Zajedno do doktorata – Preporuke za mentore i doktorande

4.http://doktorski.unizg.hr/_download/repository/Zajedno_do_doktorata-Preporuke_za_mentore__doktorande.pdf  [Preuzeto 12.01.2017.]

5. Management mentors (2013.)

6. http://www.management-mentors.com/ [Posjećeno 12.01.2017. ]

7. Aces mentoring network (s.a.),

8. http://www.uwosh.edu/mentoring/roles.html [Posjećeno 12.01.2017.]

9. National insitute of healt, Training & education (s.a.)

10. https://www.training.nih.gov/mentoring_guidelines [Posjećeno 12.01.2017.

11. Ana Tkalac Verčič, Dubravka Sinčić Ćorić, Nina Pološki Vokić (2010.), Priručnik za metodologiju istraživačkog rada : kako osmisliti, provesti i opisati znanstveno i stručno istraživanje, Zagreb

SUVREMENI NASTAVNIK

preuzimanje (1)

Sažetak

Nastavnik ima značajnu ulogu u nastavnom procesu te isto tako značajnu ulogu za budućnost čovjeka i društva. Budući da učenici provode velik dio svoga vremen au školi, nastavnik im postaje neka vrsta „roditelja“. Stoga nastavnik ne može biti samo nepristupačni posredovatelj sadržajima i planirati vlastite aktivnosti, sadržaje te njihovo izvođenje bez da uoči i uključi aktivnosti svojih učenika. Već dugo vremena se nameće potreba da tradicionalni pristup prijeđe u novu paradigmu nastavnika koji će radom na poboljšanju vlastitih kompetencija dati učeniku puno više od surovog sadržaja. Nastavni proces znači odgoj i obrazovanje te time naglašava da se nastavnik treba angažirati, osvrnuti na okolinsku kontekst te vlastitu uspješnost u poduhvatima. Da bi ostvario puni potencijal kod učenika, suvremeni nastavnik prvo mora „izoštriti“ svoje kompetencije nastavnika kao voditelja, organizatora i pravednog ocjenjivača.

Ključne riječi: istraživačka nastava, iskustvena nastava, kohezija,organizacija, pravednost,  problemska nastava, vođenje.

UVOD

Očekivanja današnjice te suvremena škola stavlja nastavnika u poziciju da u odgojno-obrazovnom procesu u učioničkim i izvanučioničkim aktivnostima osigura cjelokupan, kontinuiran razvoj učenika uključujući intelektualni, moralni, estetski, manualni i tjelesni razvoj. Napredak i razvoj škole, temelji se na kompetenciji nastavnika te zahtjeva njegovu svu njegovu spremnost i predanost u pogledu pružanja suvremene razine odgoja i obrazovanja. Od nastavnika se očekuje da postane svjestan svojih kompetencija i dobrobiti za učenika u odgojno-obrazovnom procesu. U suprotnom bez „…dovoljne samosvijesti o vlastitim kompenetcijama učitelj svoju praksu često promatra, ali i ostvaruje kao rutinu, kao djelovanje po navici, što je daleko od stručno-znanstvenog shvaćanja prakse…“ (Jurčić, 2012.).  Smisao odgojno- obrazovnog sustava je odgojiti učenika  i osposobiti ga za njegovo djelovanje i život u zajednici. Rutinizirani postupci nisu u stanju ispuniti ta očekivanja i zahtjeve da učenik bude kvalitetno odgojen i obrazovan.  Samo kompetentan nastavnik koji prepoznaje svoje kompetencije i neprestano radi na usavršavanju istih, spreman je od učenika učiniti sposobnog i samosvjesnog člana zajednice. Suvremen nastavnik treba objediniti značajne kompetencije u području organizacije i vođenja nastave, području oblikovanja razrednog ozračja te u području utvrđivanja učenikova postignuća u školi, jer „Suvremena organizacija nastavnog procesa podrazumijeva stvaranje prikladne pedagoške situacije u kojoj će se ostvariti učenikova aktivnost.“ (Strugar, 1993.). Očekivanja današnjice i suvremena škola temelje se na efikasnosti obrazovanja. No efikasnost ovisi o kompetencijama i osobinama nastavnika.  Biti suvremen nastavnika znači posjedovati i objediniti pedagoške i osobne kompetencije te ih uspješno usmjeravati i voditi prema realizaciji ciljeva odgoja i obrazovanja.

KOMPETENCIJA NASTAVNIKA U PODRUČJU ORGANIZIRANJA I VOĐENJA NASTAVE

Suvremen nastavnik u području organizacije i vođenja nastane, treba stvoriti produktivan proces učenja za svakoga učenika kako bi učenje preraslo u aktivno stjecanje znanja i organiziranje stvaralačkog rada učenika. Tu se podrazumijeva uvažavanje individualnih razlika učenika, odnosno uvažavanje njegovih posebnosti i karakteristika po kojima se razlikuje od drugih. Točnije nastavnik bi trebao biti svjestan razredne heterogenosti, odnosno pojedine karakteristike učenika koje se javljaju iznenada i nestaje neočekivano. Nastavnik bi u tom pogledu morao shvatiti kakvo značenje imaju te karakteristike za učenikov pravilan rast i razvoj. Primjerice tradicionalan nastavnik usredotočuje se samo na učenikovo znanje, a ne uvažava ga kao osobu; ne uvažava njegovu dob te psihofizičke mogućnosti kojih ponekad ni sam učenik nije svjestan. Zato suvremeni nastavnik treba imati ulogu mentora, suradnika i savjetnika. „Učitelj je organizator i voditelj odgojno-obrazovnog procesa  jer poznaje pedagogiju, didaktiku i metodiku u kojima je sistematizirao ljudsko iskustvo u vještini odgajanja i obrazovanja.“ (Bognar, Matijević, 2002.). Dakle stavlja se naglasak na voditelj i organizator odnosno mentor koji je u stanju sistematizirati iskustvo i vještinu odgajanja i obrazovanja, odnosno mentor koji je u stanju shvatiti učenikove sposobnosti i psihofizičke mogućnosti prema kojima će prilagoditi izvođenje nastavnog gradiva i učiniti nastavni proces artikuliranim i svrsishodnim za samog učenika.  Upravo kao što je napomenuo Bognar i Matijević: „Učitelj je organizator i voditelj…“, opravdava činjenicu da suvremen nastavnik usklađuje didaktičke metode, nastavna sredstva i pomagala, socijalne oblike rada, didaktička načela  i nastavne sadržaje s ciljevima i zadacima nastave te koordinira ostvarenjem zadanih ciljeva i zadataka. Koristeći svoje kreativne  i inovativne osnove on postaje i savjetnik, suradnik i mentor. „…uz domišljenu artikualciju sata (na kreativnim i inovativnim osnovama) postaje voditelj i organizator s temeljnim ulogama: suradnik, savjetnik, mentor.“ (Rosić, 1999.).  Dakle nastavnik u ovim ulogama objedinjuje sve važne pristupe i podrške učenicima. Kao suradnik, koristeći se razrednim dogovorom on dogovora s učenicima što, kako, kada i na koji način će raditi; kao savjetnik nastavnik je u stanju razviti pedagoški pristup pomoći i podrške učeniku u učenju što podrazumijeva ohrabrivanje i poticanje te optimistična očekivanja. Svaki pohvalni komentar, značajna je podrška i poticajan motivator.  Isto tako učenik shvaća da ga nastavnik „…podržava, da očekuje najviše od njega i da mu daje najviše.“ (Jurčić, 2012.). Suvremeni nastavnik bi  sam proces učenja trebao učiniti aktivnim, a ne osakatiti ga. Što zapravo znači aktivan proces? To je nastavni proces koji se zasniva na samostalnosti i aktivnosti učenika, na nastavnikovoj podršci i poticajnim komentarima koji omogućavaju učenikovu aktivnost, samostalnost u radu i stvaralačko rješavanje zadataka. Dužnost suvremenog nastavnika je „aktiviranje“ učenika u nastavnom procesu. To isto može potvrditi i  Kalin u (Kalin, 1982.) kada kaže: „Dužnost nastavnika nije da daje, a učenika da prima znanja; od nastavnika se traži da se u taj  proces što uspješnije uključi“. Cilj svakog odgojno-obrazovnog procesa jest da učenik nešto nauči te da to nešto zna i primijeniti. Isto tako učenje se definira kao proces aktivnog stjecanja znanja, vještina i sposobnosti. No gdje se krije to „aktivno stjecanje“ ?. Strugar u (Strugar, 1993.) daje ovakav odgovor: „ Aktivno stjecanje znanja u nastavnom procesu temelji se na poticanju misaone aktivnosti učenika, njegovih intelektualnih kapaciteta.“.  Dosadašnji (tradicionalni) nastavni rad je previše okrenut pamćenju, a premalo mišljenju kao psihičkoj aktivnosti kojom se uviđaju odnosi i veze među pojavama i predmetima.

To je izvrsno područje intervencije suvremenog nastavnika.  U nastavnikovo radu, važna je i radna atmosfera koja prevladava u razredu. Naravno u suvremeno vrijeme to nije atmosfera strogosti,nego radna atmosfera, prožeta komunikacijom i suradnjom između nastavnika i učenika. Suvremeni nastavnik bi trebao iskoristiti sve pogodnosti modernog doba i mogućnosti koje ono pruža pa tako monoton nastavni proces pretvoriti u problemsku nastavu pomoću koje se razvija samostalno razmišljanje kod učenika, zatim u iskustvenu nastavu odnosno pretvorba u iskustvo putem vlastitog otkrića kojim se osigurava žeđ za znanjem i radoznalost. Suvremeni nastavnik igra ključnu ulogu u kreiranju aktivne nastave koja omogućava učeniku da istražuje, otkriva putem vlastitog iskustva i razvija stvaralačko ponašanje. Dakle svaki suvremeno kompetentan nastavnik želi uskladiti poučavanje i učenje kako bi pridobio učenika da prema vlastitim mogućnostima što više doprinese zajedničkom cilju odgoja i obrazovanja. Suvremeni nastavnik kao voditelj, „određuje smjer, stanje i jasnu viziju odgojno-obrazovnog procesa, koju će učenici slijediti u svakoj fazi i pomaže im da bolje razumiju njegovu ulogu u postizanju ciljeva odgoja i obrazovanja“ (Jurčić, 2012.)

 Nastavnik u suvremenih okvira mora znati „objasniti“ svoju ulogu u cjelokupnom odgojno-obrazovno procesu jer time daje do znanja učeniku da mu želi biti suradnik i mentor, neka vrsta suputnika u njegovom osposobljavanju za samostalno učenje, da mu želi pomoći razviti aktivan i kritički odnos prema znanju te svijest o njegovoj promjenjivosti. Razumijevajući vlastitu ulogu i razjašnjavajući istu, nastavnik oslobađa učenika od stereotipa da je nastavnik „čelična šaka“ koja želi ograničiti slobode učenika.  Nastavnik bi trebao osim što je približio svoju savjetničku, suradničku i mentorsku ulogu učeniku  u području organiziranja i vođenja izvoditi nastavu uz fleksibilni slijed nastavnih aktivnosti i postupaka  kako bi povećao produktivnost učenika u njegovim kompetencijama i naučenom znanju.

Pod fleksibilnim slijedom nastavnih aktivnosti podrazumijeva se  prilagodba nastavih metoda i oblika rada učenikovim psihičkim stanjima primjerice onda kada mu opada koncentracija ili ga obuzima umor. Nastavnik u ulozi suvremenog kompetentnog organizatora i voditelja, trebao bi  češće primjenjivati demokratski stil vođenja u kojem on vodi i savjetuje učenike, daje im slobodu da samostalno istražuju, provode eksperimente i na taj način dolaze do znanja i spoznaje. No tako kompetentan nastavnik  demokratskog stila vođenja pomaže slabijima (manje kompetentnima), a li ujedno ne sprečava one koji imaju bolja postignuća. To bi u nastavku značilo da suvremen nastavnik treba pomoći shvatiti onima koji to nisu mogli zbog nekog manjka vještina i sposobnosti, a  s druge strane dati dodatne „zadatke“ i upute onima koji su postigli određenu višu (bolju) razinu uspjeha te na taj način ne ograničavamo njihov razvoj koji bi mogao stati i zakržljati kada bismo ostali ravnodušni prema njihovom uspjehu. Primjerice ako učenik s lakoćom svladava zadatke za prosječnog učenika, ne smije ga se ostaviti na toj razini razvoja, jer će uskoro postati demotiviran i oslabiti će njegove mentalne sposobnosti, nego ga poticati, usmjeravati  i voditi kroz sustav zadataka koji su primjereni njegovim intelektualnim sposobnostima i individualnim karakteristikama. Ovdje se može jasno vidjeti koliko je suvremen nastavnik svjestan potrebe za promjenom, da razmišlja o vlastitom radu (tu nastavnik uključuje refleksivnu komponentu, komponentu vlastitog samopraćenja i preispitivanja) i traži nove načine rada i ideje kako bi učeniku omogućio napredovanje te da ima prioritet u radu.

Suvremen nastavnik mora biti i sam spreman prihvatiti  mnoštvo promjena i isto tako unaprijediti nastavni proces savladavajući promjene, pozitivnim odgovaranjem na njih. Svjestan promjena i individualnih karakteristika učenika, nastavnik osigurava i suplaniranje te suorganizaciju nastave čime se nastavnik oslobađa kao jedini odgovorni za ishod poučavanja i učenikova učenja. Time ne samo da nastavnik dobiva na značaju već i učenik pronalazi svoje mjesto u nastavnom procesu i biva zadovoljan svojom ulogom. Suplaniranje ujedno i razjašnjava uloge nastavnik-učenik. „U tako organiziranoj i vođenoj nastavi učitelj je odgovoran za iskustvo umijeća svojih učenika, a učenici snose odgovornosti za doživljaje uspješnosti svoga učitelja.“ (Jurčić, 2012.)   Kada učenik biva svjestan svoje uloge i značaja u nastavi , kada mu je osigurano da ima odgovarajući utjecaj  na tijek nastavnih aktivnosti,  učenik biva snažno motiviran i ima veću potrebu sudjelovanja u nastavi. Upravo iz tih razloga, suvremen nastavnik mora biti u stanju „…ukloniti demotivirajuće uvjete i činiti male stvari koje potiču motivaciju.“ (Jurčić, 2012.). Upućivanjem pohvala, izbjegavanje prisilnog učenja, izbjegavanje kontrole, manipulacije od strane nastavnika, suvremeni nastavnik može postići  da učenik aktivno sudjeluje u nastavi.

Uz to valja primijeniti i pravilnu pohvalu to jest pohvalu koja je izrečena „….s iskrenim zadovoljstvom uz smiješak i gledanjem učenika u oči“ (Jurčić, 2012.). Naravno to uključuje pohvalu koja je vezana uz rad i postignuća u radu, jer pohvala koja nije utemeljena na rezultatu rada, neće potaknuti učenika na daljnji rad. Isto tako suvremeni nastavnik treba kod svojih učenika osim verbalne komunikacije i iščitavati neverbalne znakove kojima se najčešće prenose neizrečene poruke preko kojih nastavnik može utvrditi što učenici „misle“ ili kako se doista osjećaju.   Poznavanje neverbalnih znakova je od izuzetne važnosti u procesu organiziranja i vođenja nastave zbog toga jer neverbalnim znakovima učenik može obznaniti svoj stav, suprotstavljanje, osjećaj ili iskazivati stvarnost svojeg osobnog identiteta. Poznavajući neverbalne znakove, nastavnik može prilagoditi nastavu i uskladiti međuodnose s učenicima. Na temelju neverbalnih iskaza možemo utvrditi doživljaj radosti ili doživljaj tuge kod učenika te u skladu s tim djelovati, a ne ignorirati važnu informaciju zadovoljstva ili nezadovoljstva učenika nastavnim procesom. Isto tako poznavanjem neverbalnih znakova, moguće je utvrditi učenikovo emocionalno stanje. Neverbalni znakovi su najčešće naličja emocionalnih stanja. Suvremeni nastavnik mora biti u stanju poznavati vlastite emocije da bi mogao djelovati na emocionalnom planu tuđih emocija. Isto tako empatijom (jednim oblikom emocionalne pristranosti) nastavnik daje do znanja učeniku koliko ga poštuje, koliko razumije njegovo subjektivno stanje.

Najgore je kada je nastavnik emocionalno hladan ili u još gorem slučaju kada je nastavnik aleksitimičar, osoba koja ne poznaje niti svoje vlastite emocije, a kamoli emocije druge osobe. Nastavnik koji nije u stanju shvatiti svoje emocije i emocije svojih učenika, nikada neće uputiti pohvalu ili iskazivati nastavnički optimizam i zadovoljstvo učenikovim radom. Ako nastavnik „…emocionalnim tonovima i suzvučjima kojima su protkane ljudske riječi i postupci znakovit ton ili promjena držanja, rječita tišina ili značajno podrhtavanje…“(Goleman, 1997.) ne zna učeniku pokazati zadovoljstvo njegovim radom ili pohvalu, javit će se razni oblici frustriranosti, odbojnosti  i anksioznosti kod učenika. I običnom tišinom,  upućivanjem pogleda, približavanjem učeniku ili običnim kimanjem glave, odašiljemo poruku, a isto tako iz takvih reakcija i kineziofizioloških znakova, možemo iščitati trenutačno raspoloženje učenika. Jedino takav pristup (pristup prihvaćanja učenikova individualiteta, poznavanje emocionalnog plana učenika i neverbalna pismenost) osigurava da nastavnik bude dobar voditelj i organizator; jedino to ga ograđuje od tradicionalne sheme gdje je nastavnik iznositelj pukih činjenica koji provodi nastavni proces geslom: „Cilj opravdava sredstvo“.

KOMPETENCIJA NASTAVNIKA U PODRUČJU OBLIKOVANJA RAZREDNOG OZRAČJA

Da bi nastavnik mogao oblikovati radno i ugodno ozračje, mora prije svega biti kompetentan i poduzetan voditelj i organizator. Samo takav nastavnik u ulozi mentora i organizatora, pruža jedna oblik potpore učeniku u njegovom radu. Potpora se najbolje može vidjeti iz strukture nastavnikovog prihvaćanja poštovanja učenikove posebnosti kao što su : temperament, raspoloženje, motivacija, želja za učenjem i odgovorno ponašanje. Suvremen nastavnik „…Promatranjem proučava učenika, analizira moguće probleme u ponašanju/učenju, utvrđuje osobine te analizira uspješnost njegova razvoja“(Jurić, 2004.). Promatranjem nastavnik utvrđuje žarišta određenih oblika ponašanja (ponekad i subverzivnog ponašanja kod pojedinaca) i utvrdivši problem, ne obrušava se na učenika tražeći od njega da se sustavno promijeni bez savjeta, jer učenik ne zna što to od njega nastavnik očekuje. To upravo znači pružati potporu učeniku. „Učiteljeva potpora u radu s učenicima očituje se u umijeću prihvaćanja i poštovanja učenikove posebnosti te u umijeću odabira odgovarajućih odgojnih postupaka kada je nužno nešto ispravljati i/ili mijenjati, bez obzira je li riječ o temperamentu, karakteru, motivaciji…“ (Jurčić, 2012.)  Dakle nastavnikova potpora se usredotočuje na potporu u učenju i postignuću posebno se koncentrirajući na cjelokupan razvoj učenika.

Tek tada, nastavnik uspijeva podržati učenikove individualne osobine s ciljem osvješćivanja o potrebi za promjenama i potrebi za zadržavanjem poželjnih (dobroćudnih) osobina. Da bi stvorio ugodno razredno okruženje, suvremen nastavnik će pribjeći boljem prosuđivanju situacije i boljem upoznavanju svojih učenika. S upoznavanjem učenika, jača se povjerenje i međusobni odnosi. Spoznaja je važna i u utvrđivanju uzroka učenikovog neodgovornog ponašanja koje je u velikom broju slučajeva izazvana nastavnikovim (ne)kompetencijama i (ne)atraktivnom nastavom. „Atraktivnost nastave je značajan odgovor na razrednu nedisciplinu“ (Jurčić, 2012.). Ali nije samo tu kriva neatraktivnost nastave nego i neatraktivnost sadržaja to jest nastavnikovo striktno držanje plana i programa rada bez promišljanja i refleksije. Najgore je kada nastavnik ne želi biti poduzetan i prilagoditi nastavni sadržaj trenutačnoj populaciji učenika. Tada nastavni sat postaje neatraktivan, jer neatraktivnost proizlazi iz nastavnikove nemogućnosti shvaćanja sadržaja, njihove raznolikosti i razlike u težini. Kada nastavnik ne poznaje svoj razred i individualne karakteristike svojih učenika, on ne zna kako učenici „dišu“, kako reagiraju i razmišljaju. Svaki sadržaj treba biti prilagođen mogućnosti shvaćanja učenika, a ne sredstvo popunjavanja satnice.  Najveći problem današnjice je krcatost informacijama te preopterećenje učenika nastavom i aktivnostima. Upravo preopterećenje ne samo sadržajem nego i aktivnostima determinira razredno ozračje.

Od nastavnika se svakako očekuje da učenike optereti sukladno njihovim intelektualnim mogućnostima i tjelesnim potencijalima. To znači da suvremeni nastavnik treba nastavu izvoditi u određenim fazama što „…jača međusobno uvažavanje učitelja i učenika te jača učenikovu želju za potpunijim sudjelovanjem u nastavi.“ (Strugar, 1993.). Dakle nastavnik bi trebao moći i umjeti odrediti kako i koliko naučiti od ponuđenog nastavnog sadržaja te koje aktivnosti zadati, a da su usklađene s nastavim sadržajima i da ujedno ne opterećuju učenike.  Pristup suvremenog nastavnika se mora temeljiti na  primjerenim nastavnim opterećenjima učenika koja se opet ogledaju u nastavnikovoj sposobnosti i kompetentnosti prepoznavanja karakteristika učenika i osobina razreda.  Ukoliko je razred prosječan, opterećenje sadržajima i aktivnostima prilagoditi mogućnostima tog razreda, a ne raditi i pristupati na jednak način kao kod razreda koji broji samo natprosječne učenike. Također suvremen nastavnik mora znati odabrati iz udžbenika samo bitno i pritom uputiti učenika kako i na koji način se služiti s tim udžbenikom (poznato je da su neki udžbenici pisani teškim stilom i preopsežni). Tu se opet ogleda uloga nastavnika kao mentora i savjetnika. Suvremen nastavnik mora imati na umu  razlike među učenicima s obzirom na sposobnosti i interese te prema tome zadavati zadaće i paziti da neprimjerena količina zadaće može izazvati preopterećenje nastavom. Još jedna zgodna stvar oko zadaća je i napomena Jurčića u (Jurčić, 2012.) „Dodajmo, nije dobro zadavati domaću zadaću za vikend i praznike“. Možda nije dobro zadavati zadaću za praznike, ali primjerena količina zadaće za vikende ne bi smjela preopterećivati učenika; baš suprotno ona bi trebala držati njegovu spremnost i kontinuirani rad. Suvremen nastavnik u procesu razrednog odgoja i obrazovanja teži prije svega dvosmjernoj komunikaciji (komunikaciji pomoću dijaloga), te da odobrava i dvosmjernu komunikaciju između samih učenika.

To je put prema oblikovanju uspješnog razrednog ozračja. Dakako nastavnik bi trebao postati sudionik u grupi koji potiče dvosmjernu komunikaciju među svim članovima grupe. Rasprava primjerice je „…korisna u različitim  fazama nastavnog sata, uz razvijanje vlastitog mišljenja i načina njegova prezentiranja, za učenje prihvaćanja drugih i drugačijih mišljenja te za razvoj tolerancije…“(Mattes, 2007.). Suvremeni nastavnik bi trebao provoditi razne oblike skupnog rada, međusobne razgovore i zajedničke aktivnosti  kojima se ostvaruje suradnja i uzajamno povjerenje. Na taj način nastavnik razvija efekt grupe odnosno stvara se međusobna potpora učenika (pogotovo potpora slabijim učenicima od njihovi suučenika). Suvremeni nastavnik bi svakako trebao posegnuti i za učestalim metodama brainstorminga te za dogovaranjem o ukupnom funkcioniranju razreda koje mijenja položaj učenika i pridonosi razradi strategija osposobljavanja učenika za kritičko prosuđivanje samoga sebe (svojeg osobnog ponašanja). Suvremeni nastavnik bi trebao promišljeno inzistirati na odgovornosti i podjeli odgovornosti to jest na razvijanju učenikove spoznaje o tome što je odgovorno, a što neodgovorno ponašanje, kako bi učenik bio u stanju razviti vlastitu odgovornosti prema svojim suučenicima.

KOMPETENCIJA NASTAVNIKA U PODRUČJU UTVRĐIVANJA UČENIKOVA POSTIGNUĆA U ŠKOLI

Postupak utvrđivanja učenikova postignuća u školi predstavlja veliku odgovornost na koju bi suvremeni nastavnik trebao svakako obratiti  najveću pažnju.  Kompetentnost  suvremenog nastavnika dobiva na težini kada uspije shvatiti koncept školske ocjene kao rezultat učenikova napretka, a ne samo kao indikator „naučenog“ reproduktivnog znanja.  Na ocjenu bi trebao gledati kao na pokazatelj učenikova znanja, inteligencije, cjelokupnog ponašanja u školi te prilagođenosti školskim kriterijima i uvjetima. Tek tada ocjena postaje „razvojna“, jer „…mora voditi računa o razvojnim funkcijama učenika, pratiti njegovo napredovanje te pridonositi unapređivanju cjelokupnog procesa učenja i nastave“ (Slaviček, 2008.).   Stoga proizlazi da suvremen nastavnik mora pribjeći primjeni različitih instrumenata i postupaka praćenja, provjeravanja i ocjenjivanja kako bi osim znanja bili uvaženi i drugi (jednako važni) elementi učenikova uspjeha kao što su: radne navike, učenikov interes, zalaganje, uvjeti učenja, motivacija i sposobnosti.  Nastavnik mora shvatiti povezanost  između sposobnosti, interesa, motivacije, uloženog truda te koliko je i na koji način uspio prilagoditi samog učenika zahtjevima škole i nastavnog predmeta koji predaje.   U utvrđivanju učenikova postignuća, nastavnik mora odabrati odgovarajući instrument (pismeno ili usmeno izražavanje, i slično tome), a li i pripremiti pretpostavke da je možda učenik emocionalno  neotporan na neke  ispitne situacije te koliko mu te situacije  stvaraju strah i blokadu mentalnih funkcija, osjećaj nesigurnosti, jer sve će to ovisiti o objektivnosti ocjene koju učenik ostvaruje nakon ispunjavanja uvjeta nekog od instrumenata ispitivanja.

Upotrebom znanja o  neverbalnoj komunikaciji i emocionalnoj inteligenciji te prateći učenika te ponekad uključivati razred pa zajednički utjecati ili ga poticati na izvršenje određenih obaveza, smanjit će strah od ispitivanja i ocjenjivanja. Suvremen nastavnik treba biti dobar dijagnostičar te prije svega znati argumentirano objasniti učeniku elemente od kojih se ocjena sastoji te zašto je dobio baš tu ocjenu. Isto tako davanje mogućnosti da učenik izrazi svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo ocjenom, kategorija je razumijevanja u praćenju učenikova postignuća.  Kao dobar dijagnostičar, nastavnik mora jasno definirati ciljeve jer definiranjem ciljeva, lakše je birati zadatke u svrhu provjeravanja kvalitete znanja i postavljati dijagnostičke procjene učenikova uspjeha. Najbolje je da nastavnik provjerava znanje na temelju učenikove interpretacije (interpretacije vlastitim riječima) jer se samo tako može utvrditi visoka razina razumijevanja i baratanja materijom. To jasno potvrđuje i Jurčić u (Jurčić, 2012.) „Nužno je provoditi postupak utvrđivanja učenikova postignuća u školi na razini razumijevanja, gdje se može utvrditi koliko je učenik shvatio nastavne sadržaje na temelju izražavanja svojim riječima i na temelju povezivanja glavnih teza.“ Suvremen nastavnik bi trebao vrednovati učenika na temelju njegovih postignuća u problemskoj ili istraživačkoj nastavi, gdje učenik raščlambom elemenata, utvrđivanjem uzroka i posljedica, izvođenjem zaključaka te kritičkim osvrtom stvara nove ideje (kreativnu razinu znanja)  i ujedinjava bitno i značajno od nastavnih sadržaja.

Nastavnik mora razumjeti i shvatiti svoje mjesto i ulogu svoga nastavnog predmeta u odnosu na ostale predmete te sagledati  sebe realno i korigirati te kontrolirati vlastite postupke. U ocjenjivanju i vrednovanju nastavnik mora uključiti tu realnu i objektivnu komponentu sebe, inače će iznevjeriti učenikov osjećaj za pravednost razasuti sumnje u vjerodostojnost ocjene. Suvremen nastavnik ne bi smio ocjenjivanje i vrednovanje svesti na šablonsko i subjektivno vrednovanje, već ocjenu dati na temelju utvrđivanja mogućnosti i potrebe pojedinog učenika unutar razrednog odjela. Najgore je kad nastavnik sagledava razred u cjelini i nije svjestan heterogenosti razreda.  Suvremeni nastavnik bi trebao pribjeći kontinuiranom praćenju učenika odnosno kontinuiranom provjeravanju znanja u obliku kratkih testova kako bi se izbjeglo „kampanjsko učenje“ i brzo zaboravljanje naučenoga.  „Kontinuirana provjera znanja trajno aktivira učenike, kako u nastavnim aktivnostima tako i u učenju i pisanju domaće zadaće.“ (Jurčić, 2012.).  Isto tako se preporučuje da „Na kraju obrade nastavne cjeline nužno je provoditi učeničku samoprocjenu tako da na kraju svake nastavne cjeline, prije usmene ili pisane provjere, svaki učenik opiše što je razumio i zapamtio, što mu čini teškoće i što još mora učiti sam ili što ne može naučiti bez pomoći nastavnika“ (Jurčić, 2012.). Tak koncept bi bio preporučljiv u službi suvremenog nastavnika, ali treba staviti naglasak da najčešće u realnim okolnostima nema „dovoljno vremena“ da bi se izvršila samoprocjena, jer još uvijek vlada mentalitet u svijetu nastavnika da je u interesu učenika da raspolaže s velikim brojem informacija. Te stoga nastavnici troše svaki trenutak vremena da bi učenicima servirali što više informacija. Suvremeni nastavnik treba uvažiti i  javnost ocjene što znači da ocjenu treba bilježiti ocjenu uz prisutnost učenika jer tako možemo obrazložiti učeniku dobivenu ocjenu dati mogućnost da učenik iznese protuargumente ukoliko nije zadovoljan s ocjenom ili je uočio neki propust koji se potkrao tijekom ispitivanja primjerice.

S tim se slaže i Strugar u (Strugar, 1993.)  „…učeniku treba dati određeno objašnjenje zašto je dobio određenu ocjenu, odnosno  što ej osobito bitno. Potrebno je reći što još treba naučiti da bi uspješno usvojio nastavne sadržaje pa time i bolju ocjenu.“. Upravo takav pristup izgrađuje nastavnikov autoritet i njegovu pravednost u očima učenika te ocjena ujedno dobiva i motivacijsku ulogu. Cilj suvremenog nastavnika je motivirati učenika i navoditi ga da vlastoručno uz mentorsko vođenje postigne uspjeh. Samo priopćenje ocjene uz obrazloženje bi trebalo potaknuti povjerenje u vlastite sposobnosti i mogućnosti za učinkovitiji rad te biti svojevrsna „utjeha“ samopoštovanju i vjeri u uspjeh, učeniku koji je ostvario neželjeni rezultat.ZAKLJUČAK Primjenom suvremenog koncepta nastave i intervencijom kompetencija suvremenog nastavnika potaknuti će se niz poželjnih osobina učenika na dobrobit i zadovoljstvo nastavnika i šireg kolektiva. Škola današnjice izlazi iz rutiniziranih okvira mehaničkog ponavljanja faktografije i ulazi u dinamično razdoblje u kojem ne postoji „Magister dixit“ već samostalan stvaralački rad u kojem je nastavnik predstavljen u ulozi mentora, voditelja, i organizatora. Suvremeni nastavnik i suvremena škola, sve su manje davatelji informacija.  Učeniku je nastavnik ujedno i izvor znanja, predstavnik društva, pomagač u učenju, „zamjenski roditelj“, osoba od povjerenja. Sve promjene suvremene škole pokazuju složenost i zahtjevnost nastavničkog poziva.  Profil nekadašnjeg nastavnika, više se ne uklapa u okvire suvremenog mentora, voditelja, organizatora i posrednika informacijama. Suvremeni odgojno-obrazovni sustav, „briše“ nekadašnju jasnoću uloga što  dovodi do bolje angažiranosti nastavnika i većeg manevarskog prostora u postizanju razredne kohezije i boljeg odnosa s učenicima. Suvremeni nastavnik, postiže zahvaljujući radu na svojim kompetencijama i demokratskom stilu vođenja razreda kroz „..zajedničko donošenje odluka na osnovi diskusija.“ (Strugar, 1993.), ulogu moćnog motivatora, stvarajući pritom ugodno razredno okruženje temeljeno na komunikaciji, razumijevanju, međusobnom poštovanju i stvaranju čvrste razredne kohezije koja je spremna učiti putem iskustava, problemske nastave, razumijevanja i vlastitim povezivanjem teza bez prisile i ugnjetavanja, bespotrebnim i nepromišljenim postupcima.

LITERATURA

1. Bognar L.,  Matijević M, (2002.),  Didaktika. Zagreb: Školska knjiga

2. Goleman D., (1997.), Emocionalna inteligencija, Zagreb, Mozaik knjiga

3. Jurčić M., (2012.), Pedagoške kompetencije suvremenog učitelja, Zagreb, Recedo

4. Kalin B.,  (1982.), Logika i oblikovanje kritičkog mišljenja, Zagreb, Školska knjiga

5. Mattes W.,  (2007.), Nastaven metode: 75 kompaktnih pregleda za nastavnike i učenike, Zagreb, Naklada Ljevak

6. Slaviček M ,(2008.).   HNOS i vrednovanje, Zagreb, Profil

7. Strugar V., (1993), Biti učitelj, Zagreb, HPKZ

8. Rosić V., (1999.), Nastavnik-čimbenik kvalitete u odgoju i obrazovanju, Rijeka, Filozofski fakultet